Ništa ne može nadomjestiti ljubav

Visoko tehnologizirana medicina, ali koja je nedostatno čovječna, mogla bi se prema bolesniku odnositi kao prema nekoj stvari, te tako ne poštovati nepovredivo dostojanstvo ljudskoga bića – istaknuo je papa Benedikt XVI., primivši 20. listopada u audijenciju sudionike talijanskoga nacionalnog kongresa pod naslovom „Za kirurgiju u poštovanju bolesnika“. U tome bi poštovanju liječnik i pacijent trebali biti sjedinjeni uzajamnim povjerenjem koje bolesniku daje nadu u ozdravljenje – kazao je između ostaloga Sveti Otac.
Što više medicina, u svojim raznim granama, usavršava svoje dijagnostičke i terapijske sposobnosti, toliko je veća opasnost da ona izgubi dodir s predmetom svoje skrbi, koji, naprotiv, nije neki predmet nego ljudsko biće kojemu su osim lijekova uvijek potrebni osjećaji, razumijevanje i poštovanje, odnosno, jednom riječju, čovječnost. Upravo je „humanizacija medicine“ bila u središtu Papina govora pred oko 300 liječnika kirurga. Posebno poslanje koje obilježava vaše zanimanje sastoji se u postizanju tri cilja: izliječiti bolesnu osobu, ili barem nastojati djelotvorno utjecati na razvoj bolesti; olakšati bolne simptome koji prate bolest, poglavito kada je ona uznapredovala; te brinuti se o bolesnoj osobi u svim njezinim ljudskim vidicima – rekao je Sveti Otac.
Ako se u prošlosti, zbog ograničenosti medicinske znanosti, često zadovoljavalo olakšavanjem trpljenja bolesnika, danas, kada je razvoj znanosti i kirurške tehnike omogućio veće uspjehe u liječenju, pojavljuje se nova opasnost – primijetio je Sveti Otac. Riječ je o opasnosti napuštanja pacijenta u trenutku kada se uoči nemogućnost postizanja zadovoljavajućih rezultata. Međutim, istina je da se, iako nema izgleda za ozdravljenje, za bolesnika još uvijek može puno učiniti: može mu se ublažiti patnja, i ponajviše, može ga se pratiti na njegovu putu, poboljšavajući mu što je više moguće kvalitetu života. To ne treba podcjenjivati, jer svaki pojedini pacijent, pa i onaj neizlječivi, u sebi nosi bezuvjetnu vrijednost, dostojanstvo koje valja poštovati, a koje je nezaobilazni temelj svakoga liječničkog djelovanja – naglasio je Sveti Otac.
Liječniku i pacijentu je potreban odnos uzajamnoga povjerenja, unutar kojega je sve ono što se čini u svrhu ozdravljenja, usmjereno na jačanje bolesnika, a ne na slabljenje već ionako krhkih psiho-fizičkih snaga. Ono čemu valja težiti jest pravi terapijski savez s pacijentom, uz oslanjanje na kliničku racionalnost koja liječniku omogućuje raspoznati odgovarajući način komuniciranja sa svakim pacijentom pojedinačno. Takva će strategija u komunikaciji, pa i uz poštovanje istinitih činjenica, podupirati nadu, koja je bitan terapijski čimbenik – primijetio je Papa te dodao kako bolesnik cijeni liječnika koji ga gleda s naklonošću, a liječnik treba u bolesniku gledati aktivnoga i odgovornoga suradnika u ostvarenju terapijskoga plana. Sveti je Otac na koncu istaknuo obiteljsku sredinu pacijenta, te naglasio kako je vrlo važno ne isključiti iz liječenja pacijenta njegovu životnu sredinu, a posebice njegovu obitelj. Ona je vrlo važan čimbenik kako bi se izbjeglo veće otuđenje kojemu je pacijent gotovo neizbježno podvrgnut, ako je povjeren visoko tehnologiziranoj medicini, ali kojoj nedostaje ljudski osjećaj – napomenuo je Sveti Otac.