Uz liturgijska čitanja 27. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Vrančić

Današnje evanđelje, kroz zanimljivu prispodobu o vinogradu i vinogradaru, pokušava objasniti, možda točnije, odgovoriti na pitanje: Može li se vjerovati u Isusa Krista, prihvaćati sve ono što je on govorio i to ucjepljivati u svoj život a odbacivati njegovu Crkvu, progoniti ju, nijekati sve ono što ona jest, ulogu koju joj je Gospodin namijenio u ovome svijetu? Ako razumijemo skriveni govor prispodobe gdje je vinograd u biti druga riječ za Crkvu a vinogradar točnije vinogradarov sin, Krist Gospodin, čini se da se ne može? Da se takav šizofreni stav i tako ne prirodno razdvajanje ne može održati upozoravaju nas već i sveti Oci Crkve. Za njih je svako izdvajanje iz zajednice vjernika smrtni grijeh. Cijepa se nerazdvojiva cijela, ponovno se ranjava i raspinje Krist. Ukoliko je napustiš, ukoliko je zanemariš, po njima, ne posjeduješ ni Duha, za takova čovjeka Sveta Pisma nemaju više nikakvo značenje, ne mogu mu darovati ništa!
Nažalost mi smo svjedoci da se u naše vrijeme stvari razvijaju potpuno suprotno od onoga što su nam prenijeli i što su nas naučavali sveti Oci. Crkva se ne može razumjeti i ne može tumačiti rječnikom i metodama koje koristimo da bi smo ocijenili političku stranku, dobrovoljno humanitarnu organizaciju, rad sindikata, ili što god već hoćete. Odnosno, problemi i nastaju zato što se takvo što i pokušava. Crkva jeste satkana od ljudi, neponovljivih jedinki stvorenih na priliku Božju i nanovo rođenih u kupelji vode i Duha u krštenju. No, nije samo to! Ona je i Božja građevina, slika Kristova, odsjaj ljepote Božje, dom Duha Svetoga. Ona nadilazi svaku ljudsku organizaciju, bilo kakvu ljudsku misao i usporedbu.
Svaki drugi pristup govora o Crkvi koji zaobilazi istinu da je ona majka koja u svome krilu skuplja i grli svoju svetu ali i grešnu djecu, bio bi pogrešan i suvišan. Ona je prostor u kojemu vladaju drugačiji kriteriji od onih na koje je svijet naučio i zato je uvijek bila i bit će kamen spoticanja. Ona je biće nerazdvojive unije božanskoga i ljudskoga u kojoj se pokušava ovo ljudsko trajno oplemenjivati i mijenjati. I nije istina da se ne uspijeva. Uspijeva se, samo su djeca ovoga svijeta i mraka mudrija pa ne dopuštaju vidjeti promjenu.
Čovjek koji voli Isusa, i tvrdi kako vjeruje u Njega, kako ga priznaje svojim Bogom, ne može tek tako prekrižiti Crkvu! Zanemariti svako prakticiranje svoje vjere, ako ni zbog čega drugoga onda zbog vrlo jednostavnog razloga: kršćanstvo u svojoj biti nije religija individualaca nego religija zajednice i nigdje drugdje ne može se pronaći pravo lice Kristovo osim ovdje. Crkva čuva njegov lik, ona nastavlja Njegovo djelo, Krist živi u njezinom navještaju.
Svako odvajanje vinograda i vinogradara stvara situaciju u kojoj se našao i Kristov apostol Tome. Izvor njegove nevjere, nije bio u tome što je on bio zao čovjek, što on Isusa nije volio, nego u tome što ga je tražio izvan zajednice okupljenih apostola. Isus se u niz navrata, kako nam svjedoči evanđelje, ukazivao okupljenim apostolima, a Toma nije bio nazočan. A teško je povjerovati ljudskim riječima, koje su slabe, mlake, propadljive. Trebalo mu je živo iskustvo Božje prisutnosti, a on ga nije imao jer je napustio zajednicu. A onda se javljaju i sumnje, i optuživanje, i vječno traganje za nekim racionalnim tumačenjima i odgovorima, do kojih se nikako ne stiže. To je bio i temeljni problem takozvanog Reformatora i reformi svih vremena. Poput čovjeka Crkva se ne mijenja izvana nego iznutra. Vi koji imati djecu u pubertetu znate da se svaki napad riječima a bez da ste pokazali i malo dobre volje i razumijevanja za silno komešanje osjećaja u njihovoj nutrini, pretvara u rat, bitku sa kobnim posljedicama za obje strane.
Bez zajednice vjera gubi tlo pod nogama. Čovjek koji je prekinuo svaku vezu s Crkvom, koji je zaboravio što to znači Nedjeljna misa, ne zamjerite mi, ali nažalost, ipak se ne može u pravom smislu riječi nazvati učenikom Isusa Krista. Jer Krist i njegova zajednica vjernika – Crkva, jedno su, i nanosimo tom biću veliku bol cijepajući ga. Stvaramo tako nešto nedefinirano, biće koje se ne može okarakterizirati niti objasniti.
Braćo i sestre, molimo danas Gospodina, ne samo da nas utvrdi u vjeri, nego i da nas sačuva kao zajednicu vjernika, da svakoga od nas još više sjedini sa sobom, sa svojom Crkvom. Da učvrsti našu vjernost i pripadnost sveopćoj Crkvi, jednoj i Svetoj, jer samo tako možemo uistinu pronaći, susresti i upoznati Gospodina, raspetog u uskrslog Spasitelja koji u svojoj Crkvi živi i preporađa nas za život vječni. Amen.