Kardinal Bozanić predvodio je misu u Rimu prigodom prijenosa posmrtnih ostataka fra Bonifacija Pavletića

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u nedjelju 28. rujna predvodio je svečano euharistijsko slavlje u 18 sati u crkvi generalne kuće Družbe Sinova Bezgrešnog Začeća u Rimu (Bravetta, Vicolo del Conte 2) prigodom prijenosa posmrtnih ostataka fra Bonifacija Pavletića s rimskoga gradskog groblja Verana u tu crkvu. Na svečanoj proslavi sudjelovali su i vjernici Zagrebačke nadbiskupije koji su u srijedu 24. rujna krenuli na nadbiskupijsko hodočašće u Rim prigodom prijenosa posmrtnih ostataka fra Bonifacija. Vrhovno vijeće Družbe odlučilo je u lipnju 2007. godine u Rimu pokrenuti postupak za beatifikaciju fra Bonifacija Pavletića.
Fra Bonifacije rođen je kao Ivan Pavletić u selu Zbjegovači u župi Kutina (sada župa Ilova) u Zagrebačkoj nadbiskupiji 25. lipnja 1864. godine. Istoga dana kršten je u župnoj crkvi Gospe Snježne u Kutini. Djetinjstvo je živio u okrilju najzdravijeg tradicionalnog obiteljskog ozračja dobrostojeće i u vjeri snažne obitelji. S jedanaest godina , u razdoblju od trideset dana, izgubio je oca i majku. Ova kušnja nije uzdrmala njegovu vjeru. Brigu za njega preuzeo je stric Vinko, a prvorođena sestra Ruža bila mu je druga mama. Mali Ivan je provodio dane u tužnoj beskonačnoj osamljenosti, osjećajući da ga Bog silno privlači. Običavao se okretati prema udaljenom zvoniku župne crkve u Kutini i u duhu se klanjao Isusu u svetoj Hostiji, jer to nije mogao činiti u crkvi, moleći iz svoga malog molitvenika koji je uvijek nosio sa sobom.
Upravo s tog razloga, kako bi svaki dan mogao sudjelovati u euharistijskom slavlju, s radošću je prihvatio prijedlog strica Vinka izučiti postolarski zanat. Zbog toga se preseli u Kutinu, gdje je mogao svaki dan ići na misu. S dvadeset dvije godine prošao je Sloveniju i stigao u Graz. U klubu mladeži susreo se s mladićem moravskog podrijetla, Albertom Müllerom, koji je došao iz Beča i koji je razmišljao odlasku u Rim kako bi ostvario poziv u redovničkom životu. Dvojica mladića provela su zajedno pet mjeseci i njihovo se prijateljstvo rascvalo u životni savez. Ivan je rekao Albertu: «Ti odlaziš u Rim. Kad nađeš 'samostan', pozovi me». Albert je u Rimu pronašao kuću 'Sinova Bezgrešnog Začeća', gdje se smjestio i gdje ga je primio blaženi Luigi Monti, utemeljitelj i generalni poglavar Družbe. Albert je poglavarima iznio Ivanovu čežnju za posvećenim životom, koji su mu poslali poziv da dođe u Rim. Ivan je sve ostavio svojoj rodbini i otputovao u Rim s čvrstom odlukom da se više neće vratiti u svoju zemlju.
Godine 1887. imao je dvadeset i tri godine kada je došao u bolnicu 'Santo Spirito in Sassia' u neposrednoj blizini bazilike svetoga Petra u Vatikanu. Poglavar Monti je odmah primijetio da je primio mladića krasnih vrlina i prigodom oblačenja redovničkog odijela dao mu je ime Bonifacije, u znak sjećanja na njemačkog redovnika fra Bonifacija Junkera, koji je prije kratkog vremena umro na glasu svetosti nakon samo pet godina redovničkog života. Bonifacije je proveo u Italiji svih deset godina svog redovničkog života, a to su bile mladenačke godine posvećene Bogu i bližnjemu. Svoj poziv je započeo u bolnici 'Santo Spirito'. Noću je preuzimao dežurstvo u bolnici, gdje su većinom bili bolesnici s različitim vrstama oboljenja. U tridesetoj godini otkrivena mu je tuberkuloza pluća, od koje je umro nakon trogodišnje patnje. Unatoč bolesti koja ga je uništila i nije mu dopuštala ni mogućnost izražavanja, ovako je pisao svom stricu osam mjeseci prije smrti: «Vi si ne možete ni zamisliti koliko sam zadovoljan što sam ovdje u samostanu. Bog mi je dao veliku milosti neka mu je zato velika hvala». Umro je 4. studenoga 1897. u Rimu, u trideset trećoj godini života, u kući iz koje je krenuo ostvarivati Božji poziv. Tu je osjetio i onaj zadnji zov: živjeti među svetima u gledanju Boga. Kao redovnik svjedočio je bit svetosti – ljubav prema Bogu i bližnjemu.