Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 24. rujna
Papa Benedikt XVI. je danas u svojoj katehezi nastavio razmišljanje o svetome Pavlu
u nazočnosti brojnih hodočasnika na Trgu svetoga Petra. Odnosi između sv. Pavla i
apostola koji su prije njega počeli slijediti Isusa uvijek su bili obilježeni dubokim
poštovanjem i onom iskrenošću koja je kod Pavla proizlazila iz obrane istine Evanđelja.
Premda je on zapravo bio suvremenik Isusa iz Nazareta, nije nikada imao priliku susresti
ga u tijeku njegova javnog života. Zbog toga, nakon gromovita događaja na putu za
Damask, osjetio je potrebu da se posavjetuje s prvim Učiteljevim učenicima koje je
On izabrao da pronesu Evanđelje sve do kraja svijeta. U Poslanici Galaćanima Pavao
sastavlja važan izvještaj o susretima što ih je imao s nekima od Dvanaestorice: ponajprije
s Petrom koji je bio izabran kao Kefas, stijena na kojoj se počela izgrađivati Crkva,
s Jakovom, "bratom Gospodinovim", i s Ivanom. Pavao ih se ne ustručava priznati "stupovima"
Crkve – kazao je Sveti Otac. Posebno je znakovit susret s Kefom, koji se odigrao
u Jeruzalemu: Pavao je ostao uz njega petnaest dana kako bi se s njime posavjetovao,
odnosno da bi nešto saznao o zemaljskom životu Uskrsloga koji ga je "ščepao" na putu
prema Damasku i koji je počeo korjenito mijenjati njegov život: od progonitelja Crkve
Božje postao je evangelizator one vjere u Mesiju raspetoga i Sina Božjega, koju je
u prošlosti nastojao uništiti. Koja je znanja o Isusu Kristu Pavao posjedovao kroz
tri godine koje su slijedile nakon susreta na putu za Damask? Među tolikim prikupljenim
vijestima, sam Pavao prenosi nam one koje su postale živo srce njegova Evanđelja:
riječi Isusove na Posljednjoj večeri, njegova smrt, ukop u zemaljske dubine, uskrsnuće
trećega dana i, nakon Uskrsa, ukazanja Njega uskrsloga Kefi i Dvanaestorici istaknuo
je Papa. Riječi Posljednje večere ostavljaju zamjetan odraz na Pavlov odnos s
Isusom Kristom, jer s jedne strane potvrđuju da Euharistija rasvjetljava prokletstvo
križa, pretvarajući ga u blagoslov (Gal 3,13-14), a s druge strane tumače značenje
same smrti i Isusova uskrsnuća. U svojim poslanicama izraz "za vas" sadržan u ustanovljenju
Euharistije, postaje "za mene" (Gal 2,20), "za Crkvu" (Ef 5,25) i "za sve" (2Kor 5,14),
a ukazuju na pomirbenu žrtvu križa (usp. Rim 3,25). Iz Euharistije i u njoj Crkva
se izgrađuje i prepoznaje kao "Tijelo Kristovo" (1Kor 12,27) koje se svakoga dana
hrani snagom Duha Kristova. Sam obrazac Predaje sadrži prenošenje vazmenih događaja
iz Isusova života: "Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe
naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim
i Dvanaestorici" (1Kor 15,3-5). I u ovoj predaji što ju je Pavao primio ponavlja se
ono "za naše grijehe", što stavlja naglasak na Isusovo darivanje sebe Ocu, kako bi
nas oslobodio grijeha i smrti. Iz toga darivanja samoga sebe Pavao će izvući najdojmljivije
i najprivlačnije izričaje našega odnosa s Kristom: "Njega koji ne okusi grijeha Bog
za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu" (2Kor 5,21); "Ta poznate
darežljivost Gospodina Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se
vi njegovim siromaštvom obogatite" (2Kor 8,9) nastavio je nadalje Benedikt XVI. Sveti
Ambrozije Milanski može reći da "u Pismu čitamo Krista", jer je prvotna Crkva sva
Pisma drevnoga Izraela iščitavala polazeći od Krista i vraćajući se njemu. Nabrajanje
ukazanja Uskrsloga Kefi, zatim Dvanaestorici, pa braći kojih je bilo pet stotina i
Jakovu, zaključuje se spominjanjem osobnog ukazanja što ga je Pavao primio na putu
prema Damasku: "Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni" (1Kor 15,8). Budući
da je progonio Crkvu Božju, u ovoj ispovijesti vjere izriče svoju nedostojnost da
ga se smatra apostolom na istoj razini s onima koji su mu prethodili: no milost Božja
u njemu nije bila uzaludna (1Kor 15,10). Stoga nenadmašiva potvrda božanske milosti
pridružuje Pavla prvim svjedocima Kristova uskrsnuća: "Ili dakle ja ili oni: tako
propovijedamo, tako vjerujete" (1Kor 15,11). Važnost što ga pridaje živoj Predaji
Crkve, koju prenosi svojim zajednicama, pokazuje koliko je pogrešno viđenje koje Pavlu
pripisuje izmišljanje kršćanstva: prije nego što je počeo naviještati Isusa Krista,
svojega Gospodina, on ga je susreo na putu prema Damasku i susretao ga je u Crkvi,
promatrajući njegov život u Dvanaestorici i u onima koji su ga slijedili na galilejskim
putovima – podcrtao je papa Benedikt XVI. U katehezama koje slijede imat ćemo
prilike još dublje istražiti Pavlove doprinose prvotnoj Crkvi; no poslanje što ga
je primio od Uskrsloga poradi evangeliziranja pogana morali su potvrditi i zajamčiti
oni koji su Pavlu i Barnabi pružili desnicu u znak potvrde i prihvaćanja (usp. Gal
2,9). Na taj se način vidi da izričaj "ako smo i poznavali po tijelu Krista" ne znači
da je njegov zemaljski život bio nevažan za naš rast u vjeri, nego da se od trenutka
njegova Uskrsnuća mijenja način na koji se mi odnosimo prema Njemu. On je istovremeno
Sin Božji, "potomak Davidov po tijelu, postavljen Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju
uskrsnućem od mrtvih", kako će to napomenuti Pavao na početku Poslanice Rimljanima
(Rim 1,3-4). Što više nastojimo slijediti stope Isusa iz Nazareta galilejskim putovima,
u toliko većoj mjeri uspijevamo razumjeti da je On preuzeo naše čovještvo, dijeleći
ga s nama u svemu osim u grijehu. Naša vjera ne rađa se iz nekog mita, niti iz neke
ideje, nego iz susreta s Uskrslim u životu Crkve. Ovim je riječima završio svoju današnju
katehezu Sveti Otac. Na današnjoj je katehezi bila nazočna i skupina hrvatskih
hodočasnika koje je Papa srdačno pozdravio: "Pozdravljam drage hodočasnike iz Hrvatske,
posebno članice Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Zagreba. Neka vaša snaga i
utjeha bude vjera koja se rađa u susretu s Gospodinom koji je nadvladao smrt te zauvijek
živi, suosjećajući i pomažući nam u našim potrebama. Hvaljen Isus i Marija!"