Jutarnja molitva im traje najmanje 45 minuta. Koliko lijepo pjevaju, prolaznici često
zastanu da ih slušaju. Kažu da je njihova pjesma „melem za uši i dušu“. Onda slijedi
zajednički doručak, jer to je jedino vrijeme kada mogu biti zajedno. Zatim svaka ide
za svojim obvezama – jedne da njeguju bolesnike u Brezoviku, druge one u gradskoj
bolnici, a najmlađe uče strane jezike i sviranje. Časne sestre iz Nikšića, pripadnice
Franjevačkog reda, skoro 60 godina su stanovnice grada pod Trebjesom, a isto toliko
djeluju i u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti „Dr Jovan Bulajić“ u Brezoviku.
Sestre su 1946. godine, pod pritiskom komunističkih vlasti, morale napustiti Sloveniju
i došle su u Crnu Goru. Prvi smještaj i prvo zaposlenje bilo je u Cetinjskom sanatoriju,
a zatim je direktor psihijatrijske bolnice u Kotoru zamolio sestre da dođu i podignu
nivo njege u toj zdravstvenoj ustanovi, tako da su i tamo počele raditi. Kada
se 1955. godine sanatorij sa Cetinja preselio u Brezovik, s njim su došle, prvo sestre
Tekla i Mihaela, a zatim još sedam sestara. Poslije nekoliko godina, dvadesetak sestara
je, uz ostalo osoblje, liječilo tuberkulozne i druge bolesnike. Danas su njih tri
zaposlene u Specijalnoj bolnici za plućne bolesnike.„Njihova pretjerana skromnost
je učinila da ostanu vjerne svojoj profesionalnosti ne tražeći, ponekad, kada je to
bilo potrebno, da se i njima pomogne. Časno su nosile težinu svog, nimalo lakog, radnog
i etičkog zadatka pomoći drugome i sakriti da u tome ima išta teško“, kaže dr Radovan
Mijanović, direktor bolnice u Brezoviku. Kada su stigle u Brezovik, smještene su u
bolnički paviljon. Nisu se bunile, jer „došle su pomoći onima kojima je pomoć bila
potrebna“, pa je njihov smještaj bio jako skroman. Osoblje bolnice primilo ih je kao
svoje najbliže.„Same ne bi mogle ništa uraditi. Suradnja sa liječnicima i sestrama
je bila više nego odlična i rijetko koje medicinsko osoblje ima takav ljudski odnos
prema bolesnicima kao ovo, kaže sestra Josipa, crveneći se zbog medijske pažnje, jer
kako reče, „one su tu da pomažu, a ne da se hvale“.Sestra Josipa je dočekala mirovinu
radeći u brezovačkoj bolnici. U katoličkoj crkvi, sagrađenoj 1986. godine po nacrtu
arhitekta Slobodana Vukajlovića, sedam sestara Franjevačkog reda rado primaju sve
dobronamjerne.„Često nam dolaze mladići i djevojke druge religije (jer ovdje ima veoma
malo katolika) da od nas traže savjet, duhovnu potporu ili samo nekoga tko će ih saslušati.
Razveselimo se svakome tko nam dođe i pokušamo mu pomoći onoliko koliko je to u našoj
moći“, kaže sestra Diana, obarajući pogled i lagano odmahujući rukom. U Brezoviku
je danas manje časnih sestara zbog posla u obrazovnim ustanovama, jer sve je veći
broj vrtića i škola koje traže njihov angažman. Najčešće idu u Albaniju, a dobivaju
pozive i iz Podgorice. Jedan od pacijenata bolnice u Brezoviku bio je i poznati
pjesnik Vito Nikolić. Sestra Josipa s toplinom priča anegdotu vezanu uz njega. „Vito
je, na žalost, zbog svog lošeg zdravstvenog stanja nekoliko puta ležao u Brezoviku.
Jednom je, umoran od liječenja i bolesti, odlučio napustiti bolnicu. Svi smo se okupili
oko njega, pokušavajući ga uvjeriti da nastavi liječenje, da je još mlad da bi se
tako lako predao. Nismo ga uspjeli odgovoriti od namjere i pošto sam stajala pored
njega, bijesno me odgurnuo i otišao“, kaže sestra Josipa. Poslije nekoliko godina
Vito je ponovno došao na liječenje. „Kada sam mu prišla da ga upitam za zdravlje bezuspješno
je pokušavao sjetiti se moga imena. Ispričala sam mu kako je bio prema meni grub kada
je odlazio iz Brezovika. Nije se toga sjećao i bilo mu je žao zbog takvog postupka.
Saznao je da volim slikati i sljedeći dan, uz ispriku i zahvalnost zbog brige oko
njega, poklonio mi je kompletan pribor za slikanje“, priča časna sestra. Za požrtvovanost
u radu i posvećenost bolesnicima, pacijenti i njihova rodbina iskazivali su im veliku
zahvalnost. Prvi put zahvalnost im je iskazala i jedna državna ustanova u Nikšiću.
U ožujku ove godine, za nesebičan rad i požrtvovnost časne sestre, pripadnice Franjevačkog
reda su dobile Zahvalnicu za nesebičnost u radu i podizanje ugleda bolnici u Brezoviku.
„Stigle su poslane od Boga, nošene željom pomoći u vrijeme kada je sušica harala Crnom
Gorom. Nisu se bojale da bi se mogle i same zaraziti tuberkulozom, onda kada je jedini
lijek bila hrana, čisti zrak, svjetlost i nesebična medicinska njega. Bolnica im je
bila kuća, a bolesnici i njihovo liječenje najvažniji zadatak“, rekao je prilikom
uručenja zahvalnice direktor brezovačke bolnice dr Mijanović.