Povijest Lourdesa

U prigodi 150. obljetnice Marijinih ukazanja u Lourdesu, papa Benedikt XVI. u petak, 12. rujna, hodočasti u Luourdes, a iz Francuske se vraća u ponedjeljak, 15 rujna. Nikada Crkva nije lakoumno priznavala ukazanja Blažene Djevice. Lourdes je imao svoju kalvariju, Fatima također, a kalvariju doživljaju, unatoč svjedočanstvu vjernika, i neka druga, dobro poznata, mjesta. Prije Papina pohoda Lourdesu i Francuskoj želimo vas kroz nekoliko naših emisija upoznati s mukotrpnom poviješću Lourdesa, možda najpoznatijeg Marijina svetišta.
Sto pedeset godina poučnih priča, apologija i pokušaja shvaćanja Lourdesa. Dogodi se u pirenejskome gradiću 1858. godine, između 11. veljače i 16. srpnja, siromašna djevojčica, lošeg zdravlja, po imenu Bernardette Soubirous, u jednoj špilji u šumi na kraju općine baci se na koljena u zanosu. Ukazanja koje je imala četrnaestogodišnja djevojčica, sveukupno osamnaest, zauvijek oslikavaju novo lice suvremene povijesti. Možda je djevojčica imala priviđenje ? U početku žene misle da joj se ukazala lutajuća duše veoma gorljive Elise Latapie, preminule na glasu svetosti. Možda je vidjela sablast? U modi su spiritistička društva i dostatno je zabilježiti nakane duha. Možda je vidjela koju dvorkinju, šumsku vilu ili bijelu gospođu fontana iz večernjih pripovijetki? Dobra vila stvarno bdije nad socijalnim životom Lourdesa: Svi se sjećaju rata u srpnju 1830. godine između pirinejskih seljaka, obučenih u bijelu odjeću, i monarhističkih šumskih čuvara.
A možda je Bernardica stvarno vidjela Djevicu Mariju? Pomisao se javlja pri trećem ukazanju kada je još za djevojčicu viđenje „Ona tamo“, a to je jedina riječ koja u njezinom narječju može izraziti različitost između „čudnovatosti“ i stvarnosti. Ispovijedajući se kćer Louise i mlinara Franje govori da je „vidjela nešto bijelo u obliku žene“. Ženu koja od nje zahtijeva da se 25. veljače vrati napiti vode na fontani. Dva dana poslije, ne samo nekoliko žena nego na stotine s lokalnim vlastima prisustvuju ukazanju mladoj djevojci koja vidi „gospođu odjevenu u bijelo“. Na Blagovijest 25. ožujka ukazanje konačno otkriva svoje ime: „Ja sam Bezgrješno začeće!“. Kad su prestala, 16. srpnja, ukazanja su već postala predmet tumačenja. Javnost je podijeljena za i protiv: obožavatelji i klevetnici, nevjerni i vjernici.
Nemam zadatak da vas privučem vjeri, nego da vam objavim ukazanje – reći će vidjelica čuvajući Gospine zabrane. Gospa je djevojčici 1. ožujka povjerila tri tajne, ali joj je zabranila da ih objavi. Bernardici je dan poslije povjerila poruku potvrđujući je sljedeći dan: Hodi svećenicima i reci im da ovdje dođu u procesiji i da izgrade kapelu“. Crkvene vlasti odmah reagiraju, u prvome redu vikar kod kojega se ispovijeda Bernardica, potom opat Peyramale. Prema ukazanjima ponašaju se na uobičajen način za XIX. stoljeće. Dokazi, najprije dokazi! Sumnjičavi opat Peyramale zahtijeva da mlada žena u bijelom učini da procvjeta krunica. Na odgovor se nije dugo čekalo: Gospođa se nasmijala kad sam joj rekla da ste vi tražili da učini čudo. Rekla sam joj da učini da procvjeta krunica, ponovno se nasmijala. Ukazana Djevica nije kakvu je prikazuju katekizmi. Bernardica je opisuje kao „malu gospođu“ koja ne sliči na Gospine kipove od porculana koje izlažemo u svojim buržujskim salonima. Ona ne drži djetešce Isusa, a njezina stopala su pokrivena ružama, isključuju moguću sličnost s đavlom koji je uvijek prikazan s rašljastim stopalima, kako svjedoče stručni spisi počevši od XV. stoljeća. Svatko se pouzdaje u svoje usporedbe. Opat Peyramale želi da Djevica odgovara važećim marijanskim kanonima, a povjerenik Jacomet koji, nakon šestoga ukazanja, ispituje Bernardicu, želi da Djevica sliči dvjema suvremenim ljepoticama: prodavačici čokolade ili zaručnici odgovornoga urednika mjesnoga glasila „Le Mémoriale“. Veličanstvena teologija sadržana u izrazu „Bezgrješno začeće“ nikako nije sukladna s kulturnom izobrazbom vidjelice, da ona može izraziti važnost događaja. Papa Pio IX., poduprt nepopustljivom strujom u Crkvi – takozvanom zagorskom – jer je preko francuskih gora, povezanom s Rimom, 1854. godine proglašava dogmu Bezgrješnog začeća. No, to nije završetak. Trenutačno, kao što se uvijek događa kod privatnih ukazanja, istragom se u početku bavi biskup biskupije Tarbes msgr. Laurence.
Lokalno stanovništvo u cjelini reagira sukladno sa suvremenim mentalitetom. Najsiromašniji u mjestu odmah započinju s izgradnjom privremene kapele, a civilne vlasti zabranjuju pristup kapeli. Djevica siromašnih je dio svakidašnjice, molitva „Zdravo Marijo“, ima svoj svežanj patnje, zdravoga razuma i svakakvih magičnih formula. Bernardičino siromaštvo zabrinjava najbogatije, njezina obitelj živi u krajnjoj bijedi, takvo stanje nije dostojno nebeske pozornosti. Bijedna kuća u kojoj živi prvorođena Soubirous nije u skladu s tim da je ona odabrana. Prvorođena Soubirous, nasljednica, dakle odgovorna za svu braću i sestre, postaje sluškinja i pastirica kod svoje stare dadilje Marie Laguës u selu Bartrès. Općinski bogataši su ganuti.
Izuzevši opata Peyramalea, mjesno i okolno stanovništvo pohađa špilju: siromasi, radnici, pokroviteljice, šumari, vojnici, baruni, grofovi i markizi. Dolaze i prvi bolesnici, poput već dvanaest godina paraliziranoga krojača iz Tarbesa, domaćina mnogobrojne mlade obitelji. Louis Bouriette, krojač, je prije svršetka ožujka ozdravio od totalnoga sljepila na jednom oku. Vijest se proširila. Brojni su komentari o mjestu, a odjek u javnosti postaje sve bučniji. Prije svega valja održati javni red, tim više jer je od 15. lipnja zatvorena špilja. Premda je istina da je između biskupa i pokrajinskoga poglavara došlo do sukoba, ukazanja ipak nisu neposredni povod rastućoj oporbi između Crkve i države. Naprotiv, popularnost cara Napoleona III., koji je došao na vlast 1852. godine, u stanovništvu Lourdesa nalazi jakog saveznika. Tu popularnost još više učvršćuje popularnost uglednika Louisa Veuillota koji u ljeto 1858. godine dolazi u Lourdes, preskače ogradu i u špilji se moli. On je bio urednik dnevnika „L'Univers“ i glasnogovornik katoličkoga mnijenja protivnoga sekularizmu modernoga doba. Uprava je protiv čuda unatoč tome što ga narod želi. Medijski odjek je neposredan. Pod svim mogućim pritiscima špilja je ponovno otvorena 5. listopada. Otvaranje je dokaz kako se carski dvor trenutačno može udružiti s javnim mnijenjem da bi nadomjestio propust svoje uprave. Bernardica nije više slabašna, ušljiva djevojčica. Sam njezin lik je ukazanje – reći će nakon svoga susreta s Bernardicom u listopadu 1865. godine isusovac Léonard Cros, čija je zadaća napisati povijest događaja. Bernardica se dugo pripremala za ulazak 1866. godine u novicijat u samostanu Nivers. Pod vodstvom opata Peyramalea, mala je nepismena seljančica pohađala školu samostanskih sestara. Velebno istraživanje povjesničarke Ruth Harris o Lourdesu, prevedeno na francuski 2001. godine s naslovom „Lourdes – velika povijest ukazanja, hodočašća i ozdravljenja“ dokazalo je kako su svi koji su vidjeli Bernardicu, prije, tijekom i nakon ukazanja, ostali pogođeni njezinim vanjskim izgledom, blagošću njezine moći. Fizička nazočnost djevojke privlačila je pozornost više od Djevičine poruke, u svima je ostavila neizbrisiv trag. Po svome držanju se razlikuje od prvoga vala svojih oponašateljica, odmah optuženih radi pretvaranja. Četiri godine nakon početka ukazanja na temelju svjedočanstva i stotinjak ozdravljenja koja je zabilježio doktor Dozous, liječnik u Lourdesu, istražno biskupsko povjerenstvo, koje je ustanovio msgr. Laurence, izjašnjava se u korist njihovih istinitosti. S tom je nakanom 18. siječnja 1862. godine objavljeno pastoralno pismo. U završnome izvješću Povjerenstva objavljeno je i obrađeno sedam čudesnih ozdravljenja.