Uz liturgijska čitanja 23. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Mario Gerić

Božja riječ ove nedjelje između ostalog potiče nas na razmišljanje o odnosu zakona i ljubavi. Na poseban način to čini Pavao, svodeći cjelokupni Zakon Božji na samo dvije zapovijedi, i to na zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. Mi ljudi, pa bili čak i kršćani, nismo, doduše, često u prilici razmišljati o zakonu kao govoru ljubavi. Pravo, odredbe, zakoni više nas podsjećaju na hladnoću obvezatnosti činjenja nečega iz straha od negativnih posljedica koje mogu uslijediti kršenjem istih. Zakon je, dakle, u našem mentalnom sklopu shvaćen kao prinuda i dosada, dok ljubav zadobiva više konotacije spontanosti, emotivnosti, kreativnosti i, uopće određenog nesputanog načina izražavanja vlastite nutrine, osjećaja i sl. Objektivnost u pristupu stvarnosti i drugoj osobi, što je i problem o kojem govori Božja riječ, na ovaj se način gubi iz svakodnevnog ljudskog govora i življenja te principom djelovanja, prihvaćanja određene stvarnosti postaje afektivna privrženost nečemu, a subjektivni osjećaj je kriterij bilo kakvog rasuđivanja. Drugim riječima, ljubav se redovito smatra nečim što služi isključivo meni, mojoj ugodi i mom vlastitom ostvarenju. Božja nas riječ upravo suočava s jednim umjerenim i zdravim, rekao bih, realizmom ljubavi kojim kao Kristovi vjernici trebamo pristupiti drugome, prema svojoj zajednici, društvenoj, crkvenoj a onda u konačnici i samom Bogu. Poruka koju liturgijska čitanja mogu pružiti ove nedjelje jest u određenoj ravnoteži između pukog moralizma i neke nesputane emotivnosti koja je više u stanju nauditi drugome no što može učiniti dobra. Krist, kao što vidimo iz evanđeoskog teksta, zahtijeva od svojih učenika da u odnosu s braćom budu vođeni prvotno principom ljubavi koja će znati biti odgovorna prema ljubljenoj osobi. Ljubav koja je tako shvaćena jest srž vjere i evanđeoske poruke. Vrlo dobro znamo da vjerovati u kršćanskom smislu ne znači samo slijediti određene moralne obrasce i pravila ponašanja već prvotno ljubiti osobu kojoj sam povjerovao – Isusa Krista. Iz te ljubavi prema Kristu nužno je da se rodi i ljubav prema bratu čovjeku koju treba, kako nam sam Isus danas pokazuje, živjeti i pokazati čak i onda kada taj isti griješi i kada možda krši zakon. No, realizam ljubavi neće i ne može dopustiti da čovjek u svome grijehu propada, da se uništava, da u konačnici, zbog krivog shvaćanja ljubavi, izgubi vlastito spasenje. Tako djelovati iz ljubavi prema drugome, u smislu koji nam predstavlja Krist, znači djelovati s diskrecijom, poniznošću i umjerenošću, ostavljajući drugome prostora da razmisli i da u svojoj slobodi prihvati najbolje rješenje ponuđeno s ljubavlju i brigom za njegovo dobro. Evanđeoski kriterij djelovanja savršeni je bonton međuljudskih odnosa gdje je briga za čovjeka, za njegovo ponašanje i njegovo dobro isprepletena ljubavlju. Ova evanđeoska jasnoća u pristupu drugome jest najbolja i najrealnija konkretizacija ljubavi koju bismo kao kršćani morali znati živjeti i primjenjivati u našim kršćanskim zajednicama.