Predavanje u Banjoj Luci o svetom Ćirilu i Metodu

Na Europskoj akademiji u Banjoj Luci u četvrtak 21. kolovoza održano je predavanje pod nazivom „Sv. Ćiril i Metodije – slavenski apostoli". Izlagač je bio prof. dr. Slavko Kovačić, umirovljeni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.Prof.dr. Slavko Kovačić je, između ostalog, studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu gdje je kao redoviti student završio Fakultet crkvene povijesti na kojemu je g. 1971. postigao magisterij, a diplomu arhivista postigao je na Vatikanskoj arhivističkoj školi (1973.). Doktorske poslijediplomske studije pohađao je na spomenutomu fakultetu u Rimu (1972.-1974.) i na Filozofskom fakultetu u Zadru. U godinama rimskoga studija intenzivno je istraživao u tamošnjim papinskim arhivima. S tim istraživanjem nastavlja povremeno odlazeći u Rim od 1988., a od 1993. također povremeno istražuje i u Austrijskomu dvorskom i državnom arhivu u Beču. Sudjeluje na znanstvenim skupovima u domovini i inozemstvu nastupajući osobito s temama iz povijesti hrvatskoga glagoljaštva, dalmatinskih biskupija i crkvenoga školstva.
Braća Konstantin (ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod rođena su u Solunu. Poznati su i kao sveta braća i slavenski apostoli. Njihov otac Lav bio je visoki bizantski vojni zapovjednik. Najraniju mladost proveli su u Solunu koji je u to vrijeme posve okružen Slavenima. Pretpostavlja se da su i u ranoj mladosti poznavali slavenski jezik budući da su odrastali u okruženju u kojem je bilo Slavena. Metod postaje upravitelj jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril, odgojen na carskom dvoru, nakon završenih filozofskih i teoloških studija postavljen za bibliotekara Hagije Sofije (crkve svete Sofije) u Carigradu i učitelja filozofije na carigradskoj visokoj školi nakon čega će biti nazvan i filozofom.
Prije nego su angažirani za novu misiju kod Slavena braća Konstantin i Metod imali su dva poslanstva. U jednom od njih vodili su i uspješne rasprave s muslimanima – saracenima o vrijednostima kršćanske vjere. Godine 862. poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatražilo je od cara Mihajla biskupa i svećenike koji će propovijedati na slavenskom jeziku kršćansku vjeru. Na područjima prostrane Rastislavljeve države širili su kršćanstvo već od početka 9. stoljeća njemački svećenici iz regensburške i pasaunske dijeceze. Rastislav, bojeći se njihovog političkog utjecaja, traži u Bizantu oslonac protiv cara Ludovika Njemačkog, ispod čije se vlasti ogorčenom borbom istrgao.
Rastisavljeva koncepcija išla je za tim da samostalna moravska crkva s domaćim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom postane brana svakom stranom utjecaju. Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj želji i šalje mu Ćirila i Metoda. Braća su se za ovaj posao ozbiljno pripremili; Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo. Pretpostavlja se da je to glagoljica. Ono je bilo mješavina nekog makedonskog narječja i budući da su morali stvarati nove pojmove njihovog osobitog književnog pečata. Na taj jezik preveli su dijelove Svetog Pisma i najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti. Nisu svi bili oduševljeni zagovaranjem slavenskog jezika, a pogotovu protiv slavenskih misionara vodilo je podmuklu borbu njemačko svećenstvo. Glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezična teorija ili jezični jeres prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vršiti vjerski obredi: hebrejski, grčki i latinski.
Godine 873. slavenska liturgija biva zabranjena u Moravskoj. Kako je Metod ipak nastavio svoju djelatnost te se slavensko bogoslužje sve više širilo po Moravskoj podignuta je protiv njega optužnica u Rimu. Metod je 879. pozvan pred papu da se opravda. Papa Ivan VIII., nastojeći da ne ošteti rimske pozicije u Moravskoj potvrdio je slavensko bogoslužje bulom Industriae tuae iz 880. godine. Isto je učinio i 882. carigradski patrijarh Fotije koji se pomirio s papom. To je doprinijelo da se slavenska liturgija postuno širila i izvan Moravske, na sve slavenske zemlje i mlade slavenske narode. Upotreba ovog jezika u liturgiji zadržala se u nekim dijelovima Crkve, pogotovu u primorskoj Hrvatskoj sve do Drugog vatikanskog koncila kada je pored latinskog uveden sadašnji književni jezik.