Teatar Ulysses na Brijunima kao ovogodišnju premijeru prikazao je i Romea i Juliju 68.

Teatar Ulysses na Brijunima kao ovogodišnju premijeru prikazao je i Romea i Juliju 68. a to je zapravo dominantno, predstava o toj globalno značajnoj godini koja je ostala nezaobilaznom oznakom za studentski protest za drugačiji svijet bez osvajačkih ratova, potrošačkog društva i ne demokracije. O predstavi govori Boris Rotar.
Šezdeset i osmu u svijetu označio je veliki bunt mladih protiv američkog rata u Vijetnamu, godina je to ubojstva pastora Martina Lutera Kinga, Crnih pantera, pojava bitnika, hipija, komuna, Lsd-ija i tzv. kontrakulture i borbe protiv konzumerizma. Svibanjski studentski bunt na pariškoj Sorbonni zapalio je pak gotovo cijelu Francusku. Studentima su se odmah pridružili vodeći intelektualci, gotovo zapalivši, suzavcem obavijeni Pariz. Jedino su se u toj zemlji kojom je čvrsto predsjednikovao general De Gaulle radnici solidarizirali sa studentima, okupiravši najveće tvornice. Studenti su blokirali i Rim i te su se godine začele terorističke akcije Crvenih brigada koje su godinama kasnije poput terorista grupe Baader- Meinhof sijale strah boreći se oružjem protiv krupne buržoazije u svojim zemljama. To je godina i danas slabo istraženog pokolja studenata u Meksiku pred olimpijske igre. Prosvjedovalo se žestoko krenuvši iz Amerike preko Francuske, Rima, Berlina Buenos Airesa sve do Tokija…
Na tzv. Zapadu kako se govorilo o tada bipolarnom svijetu prosvjedi nisu imali istovjetne povode, ali su se vrlo brzo ciljevi objedinili u zajedničku svjetsku utopiju o boljem „jednakijem“ svijetu kojim neće vladati multinacionalne korporacije i sve biti podređeno samo nepotrebnom nagomilavanju stvari i kreiranju nametnutih potreba koji pak prisiljavaju ne samo radnike na sve duži iscrpljujući i nedostatno plaćeni rad. Koliko se povijest ponavlja ili ne mijenja i nakon četrdeset godina govori i naša hrvatska svakidašnjica. No u 68. godini na Istoku, tu se godinu pamti po Praškom proljeću kada je ruskim tenkovima pregažen pokušaj liberalizacije rigidnog, diktatorskog, nehumanog komunizma.U ondašnjoj Jugoslaviji prosvjedi i sukobi studenata s tadašnjom milicijom započeli su u Beogradu te s nešto manjim intenzitetom u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu. U Zagrebu je godinu dana ranije bila objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika pa je to bio početak nagrizanja socijalizma koji je uz studentske prosvjede samo godinu dana kasnije zadobio prvi značajniji udarac.
Sedamdesetsedmogodišnjeg velikog vođu komunista natjerao je da po prvi put pojavljivanjem na televiziji lukavo, obećanjem smjene korumpiranih i nesposobnih funkcionera, kako su se tada nazivali najviše rangirani komunisti, smiri studente koji nažalost naspram svojih inozemnih kolega nisu imali potporu radnika. Studentski, brzo ugušeni prosvjedi bili su prvo javno kritiziranje tzv. samoupravnog socijalizma kojeg su neki eufemistički definirali kao hibrid socijalizma, državnog kapitalizma sa zapadnim kultom potrošačkog društva. Ukratko to je kontekst brijunske predstave koja i započinje projiciranjem godina revolucionarnih gibanja u svijetu da spomenemo samo 1789. 1848. 1871 itd. Predstavu redateljski potpisuje Lenka Udovički ističući a to je vidljivo i u predstavi da je ona zajednički uradak osamnaestoro glumaca, mahom studenata te Ksenije Marinković, Damira Šabana, Slavice Knežević i Katarine Bistrović-Darvaš kao starijih kolega koji su na Malom Brijunu čitali i scenski propitkivali znamenitu 68. Kako sažeti i scenski uobličiti šezdesetosmaška svjetska zbivanja na posve praznoj plohi scenografa Zlatka Kauzlarića –Atača u dubokom dvorištu austrougarske ratne utvrde i ljetnog kina druga Tita.
Dihotomiju između spomenutih zbivanja koja su samo izgovorena izravno publici poput suhog enciklopedijskog podatka i potrebe da se podsjeti i na to da je to bila godina prve izvedbe mjuzikla Kosa na Broadwayu riješila je koreografkinja Natalija Manojlović u korist ovog posljednjeg opredijelivši se za (pre)česta brza zajednička grupna gibanja sviju glumaca pozornicom koji kao u mjuziklu pjevaju glazbene brojeve Nigela Osbornea. Multikulturalnost 68. Romeo i Julija prikazuju kroz paradigmatičan par pravog Afroamerikanca Chrisa–Gerarda Heywara i hrvatske Julije Maje Posavec koji svaki svojim jezikom i različitim bojama kože posvjedočuju ljubav kao još jedan otpor dominaciji volje starijih, a pritom emancipiranost ženskog pokazuju kad Julija prva dolazi pod Romeov balkon, a ne obratno. Krhkost i naivnost tinejđžerske ljubavi dvije glumački fragilne figure malo su preigrani nasuprot statičnosti njihovih starijih kolega prigodom prepričavanja ponekad s (ne)opravdanim ironijskim prizvukom, zanosa mladih trkača olovnih nogu koji su željeli uzletjeti.
Mladosti 68.,osjećaj za pravednost bliska je kao i ishitrenost, uzbibanost, anarhoidnost i koliko god to naizgled nezamjetljivo izgledalo kršćanski univerzalno nadahnuće altruizmom, ljubavlju i poštovanjem drugog, različitog, nemoćnog, siromašnog, riječju poniženog, uvrijeđenog i potlačenog. Posve je normalno i vjerujem i dramaturginji predstave Teni Štivičić jasno, da je njihova ljetna kreativna radionica nadahnuta izvrsnim „materijalom“ svojevrsni uspješni početak jednog dugog kazališnog marša koji nazivamo i work in progress. Memento dosada posljednje svjetski razastrte utopije u starijih gledalaca-svjedoka izaziva melankoliju, a u mladih organiziranih mrežom svih mreža, nadam se, plodonosnu inspiraciju.