Uz liturgijska čitanja 20. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Jelić 

Riječ Božja nas danas poziva da razmišljamo o jednom problemu koji svakog dana postaje sve prisutniji, a to je naš odnos s „onima vani“ tj. kakav stav zauzeti prema svima onima koji nisu kršćani bili to narodi ili skupine oko nas.
Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije odvodi nas u krilo Hebrejskog naroda u vrijeme prije Krista. Tu je dioba očito jasna: s jedne strane Hebreji – izabrani narod, a s druge ostali narodi. Ljudski rod se dijeli na Židove i pogane. Bila je jaka i stalno prisutna napast da se Židovi zatvore u sebe i na sve druge ljude počnu gledati kao na nečiste. Ipak su jedna vrata ostala otvorena, i tuđinci mogu „pristati uz Gospodina da mu služe“. Ako prihvate Zakon (obdržavanje subote), oni mogu ući u Savez, Bogu će biti ugodne njihove žrtve paljenice i hram će Božji biti „Dom molitve za sve narode“. Riječi apostola Pavla u drugom čitanju stavljaju nas pred novu i drugačiju situaciju. Sada je izabranje i spasenje prešlo na pogane. Kakav stav sada zauzeti prema Židovima? Oni ostaju Izabrani narod, a njihovo odbacivanje Sina Božjega je poslužilo za „izmirenje svijeta“, tj. otvaranje obzorja spasenja za sve narode. Dakle, pogani nemaju razloga da se hvale što su sada oni pozvani, nego radije trebaju biti zahvalni. Pavao ostavlja dosta prostora za nadu: „i oni, Židovi, zadobit će jednoga dana milosrđe.“, a taj dan će biti neka vrsta uskrsnuća od mrtvih.
Evanđelje donosi jednostavnu zgodu. Isus se povukao u krajeve Tirske i Sidonske gdje su živjeli pogani. I neka žena dođe i moli da joj ozdravi kćer. Na prvi mah kao da je Isus odbija, ali odmah zatim dirnut njezinom vjerom, udovoljava njezinoj molbi. U pitanju Krista zauzima se novi stav, nova dioba. Nije više presudna pripadnost nekoj rasi, nego vjera u njega: „o ženo, velika je tvoja vjera“. Ograde ruši vjera, a ne obdržavanje Zakona.
Crkveni dokument drugog vatikanskog sabora „Nostra aetate“ kaže: „Kršćani i Židovi imaju tako veliku zajedničku duhovnu baštinu. Zato treba gajiti i preporučivati međusobno poznavanje i poštovanje. I mi i oni klanjamo se istom Bogu Abrahamovu. Ni Sveto pismo nigdje ne kaže da su oni od Boga odbačeni zauvijek.“ (NA 4) Ne možemo se samo zaustaviti na Židovima. Što misliti o stotinama milijuna braće Hinduista, Budista, Muslimana? Ima li spasenja za njih? Sigurno je da se mogu spasiti, ako čestito žive čineći ono što od njih traži njihova vjera i njihova savjest. Živeći u svojoj vjeri, oni teže k istom Bogu koji je i naš Bog.
Što reći o onoj našoj braći koja žive pored nas, ali za koje se kaže da su „izvan Crkve“, da su bezbošci, ateisti? Jednoga dana obavijestiše Isusa da neki čovjek „izgoni đavle“, a nije njegov sljedbenik. Tražili su da mu zabrani. A Isus odgovara: „Nemojte mu braniti“ i nadoda „Tko nije protiv nas, za nas je“. Doduše, ova riječ je u opreci s onim što je Isus rekao u jednoj drugoj prigodi: „Tko nije sa mnom, taj je protiv mene. Tko sa mnom ne sabire, taj prosipa“. Ove dvije tvrdnje se upotpunjuju, ako imamo na umu da je jedan upućena apostolima, a druga onima „koji su vani“. Od nas Krist traži da ne budemo ljubomorni na one koji „čine čudesa“ izvan Crkve, da ne omalovažavamo i ne poričemo ono što čine za oslobađanje čovjeka, makar bili i protuklerikalni. A od onih „koji su vani“ Krist traži da se ne prse kao njegovi suparnici i spasitelji ljudi, pa ni onda kada drže da rade bolje od Crkve. Tko ide za tim da gura čovjeka u pravcu koji je suprotan njegovu taj ne sabire nego prosipa, ne gradi nego ruši, ne čini ono što je istinski dobro za ljudski rod. Možemo i mi ponovit zajedno sa sv. Petrom riječi kad je primao u Crkvu prvog poganina: „njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno“. Na nama je da ovo „bezimeno kršćanstvo“ čim prije, ali bez ikakve prisile, pretvorimo u otvorenu pripadnost i prihvaćanje Krista i njegove Crkve. Na nama je da poduzmemo sve „kako bi sva zemlja upoznala putove njegove, svi puci njegovo spasenje.“