Recenzija knjige - Boris Rotar

Pjesnička zbirka Franice Srhoj Kumlanc „Duša u zagrljaju“, svojevrsni je autobiografski niz dojmljivih slika od rodnog Lovišta na Pelješcu, preko školovanja i učiteljevanja u Istri, do otužnih dana njegovateljice starijih u Italiji. O zbirci govori Boris Rotar.
Autorica ove zbirke nije profesionalni pisac.Osjetila je u smiraj života potrebu da zabilježi svoj prolazak kroz život, mjesta, ljude, zbivanja koja su ostavila osobit trag u njezinom životu. Ispisala je tako šest pjesničkih cjelina od kojih je jedna nazvana 'Poklonjene pjesme', a sadrže četiri vjerom prožete pjesme njezinog sina koji se u jednoj, snom o Bogu koji mu donosi radosnu vijest, odupire ništavilu. I to je danas u postmodernom shvaćanju literature legitiman potez, a ovdje se radi i o sličnom shvaćanju kako života tako i načina da se o njemu prozbori u stihovima. Kada se desetogodišnjakinja zbog potrebe za školovanjem odvoji od roditeljskog doma tada to ostavlja cjeloživotni traumatski doživljaj koji je autorica zabilježila nostalgičnim prisjećanjem na majku čija ju je smrt zatekla u tuđini, na radu gdje je njegovala vjerojatno nečiju tuđu majku. Majka, rodno Lovište, zalasci sunca koji su za svakoga najljepši upravo u njegovu rodnom mjestu, sjećanje na prvu ljubav za koju ni sada nije posve sigurna da li je bila upravo to ili varka. Nekoliko je pjesama posvećeno trajektima i brodovima koji su za pjesnikinju redovito prvenstveno značili ne dolazak već odlazak.
Imena prijatelja, simbol masline i opet uz nju povezanu majku i barbu kojima je maslina u krvi, i prema kojoj se ljubav prenosi generacijski kao prema hraniteljici. Dojmovi i motivi slijedeći ciklus vezan je uz pjesnikinjina putovanja i to su impresionistički prikazi Londona, puta po Švicarskoj gdje se u Veveyu odužuje ružom na grobu Chaplinu, nehotice prizivajući u čitatelju istovjetnost gorke sudbine usamljenog skitnice koji je obilježio veliki dio povijesti filma. Pjesnici poput Hugoa i Byrona pružaju joj mogućnost poistovjećivanja doživljaja na mjestima koja i sama nakon njih posjećuje. Kao iskreno religioznoj osobi smrt Ivana Pavla Drugog i njegov pogreb osjetila je u samom Vatikanu, kao i izbor novog pape Benedikta XVI. U tim pjesmama osim molitve ona ponavlja u stihovima papine riječi o potrebi razgovora, tolerancije, otvaranja vrata Kristu, ali kao iskrena pjesnička duša prisjeća se poput tisuća i tisuća onih koji su pratili papin pogreb vjetra koji je listao stranice Biblije nalazeći u vjetru personifikaciju samog umrlog pape koji poručuje da je s nama uz svoju toliko puta ponavljanu poruku „ne bojte se“.
I ostali ciklusi poput 'Poruka i iskustva' iznose osobni autoričin stav i sažetak spoznaje kao što je i ciklus 'Krasotica Istra' impresionistički pasaž njezinog učiteljevanja po malim seoskim školama u kojima su više doživljeni trenuci prožimanja s iskrenošću malih učenika nego začudni pejzaž. Curriculum vitae mnogih istarskih umirovljenica ispisala je gorkim fragmentima tog života izvan doma koji proživljava zajedno s Ukrajinkama, Moldavkama, ponekom Ruskinjom... Način na koji su pjesme pisane autorica ne skriva. On je istovjetan i obilježen snažnim Tadijanovićevim utjecajem koji ona ni ne skriva nazivajući jednu svoju, njemu posvećenu pjesmu, Tadiji, najdražem pjesniku. Ova je zbirka prepuna nostalgije, sentimenta, koji je nerijetko bolećiv, ali nikada neiskren. Osobni spomenar u kojem će se mnogi čitatelj prepoznati. Koliko malih, svakodnevnih stvari i bliskih nam ljudi u pjesmi dobivaju univerzalnost pokazuje i ova zbirka koju sam pronašao na polici jedne istarske crkve. Na početku knjige natpis da dio prihoda od knjige autorica poklanja Centru za osobe s cerebralnom paralizom. I on je dokaz autoričine posvećenosti vjeri u čovjeka kojom odiše ova knjiga.