Uz liturgijska čitanja 19. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Jelić
Nakon što je nahranio mnoštvo o čemu smo čuli prošle nedjelje Isus je prinudio učenike
da uđu u lađu i možda prisilio da se otisnu na pučinu; zatim se obraća mnoštvu, otpušta
ih i u sumrak uzlazi na goru nasamo da se pomoli i na kraju spašava Petra, stišava
oluju na moru, pa nastaje tišina. Kad je Matej pisao svoje evanđelje, Isus nije
više bio na ovoj zemlji, takoreći mnoštvo ga je već otpustilo i lađicu Crkve gurnulo,
s Petrom na čelu u valove, da bez njega počne ploviti na velikome moru ljudske povijesti.
Crkva nije prevalila mnogo puta u novoj situaciji, samo nekoliko godina, a onda se
digoše prvi valovi progonstava. Najprije u Jeruzalemu učenici su u zatvoru, Stjepan
je ubijen, Crkva je primorana da se rasprši po Palestini. Potom nadolazi pljusak još
opasnijih valova progonstava u Rimu gdje Neron Isusove učenike proganja i ubija. Tada
Crkva živi tu situaciju protivnog vjetra i straha. Kad se Crkva, zajednica, nalazila
u ovakvoj situaciji i slušala ovaj Matejev odlomak iz evanđelja, crpila je uvijek
snagu i sigurnost. Isus ni sad nije daleko, neće dopustit da se sami borimo s valovima,
dosta je da ga pozovemo i on će sići sa gore i priteći u pomoć svojoj Crkvi, svojoj
zajednici. To pouzdanje se temeljilo na uvjerenju i sigurnosti da je Isus uskrsnuo
i da živi. Potrebno je sada samo jedno, a to je da se ne potone. Ne gubiti pouzdanje
i u teškoćama ne klonuti duhom, ne gledati dolje ili unaokolo ni na valove koji bjesne,
nego naprijed prema Isusu Kristu. Tone samo onaj koji u vjeri koleba ili koji se pouzdaje
u vlastita sredstva i snage. Petar je to gorko iskustvo osjetio po drugi put. Zato
je i naredio svom evanđelistu Marku da to zapiše da bude opomena drugima. Petar je
rekao: „Ako se i svi sablazne ja neću.“ (Mk 14, 29), ali kasnije ga je u dvorištu
ispred jedne obične sluškinje uhvatio strah baš kao i na jezeru i zanijekao ga: „Ne
poznajem čovjeka o kom govorite.“ (Mk 14, 71) Što nama danas znače ove Kristove
riječi koje je Isus izrekao svojim apostolima? Pučina je sada cijela zemaljska kugla,
lađa je raširena Crkva po svem svijetu. Ali kušnje su iste, a ista su i opredjeljenja.
Isus je došao na isteku noći, ne prije, došao je baš u času kada su bili svi umorni
i kušnja je bila na vrhuncu. Tada se činilo da će apostoli morati riješiti sve svojim
snagama, jer je Isus daleko i ne čuje, šuti. Činilo se zaista da je on daleko „na
drugoj obali“. Eto, bila je dovoljna samo jedna noć pa da se tako stvori velika udaljenost
od njega. Evanđelje nas potiče da mu se obraćamo, da ga molimo, čak i da ga pitamo:
„Učitelju, zar ne mariš što ginem?“. (Mk 4, 38) Potiče nas da ga molimo ne samo za
sebe nego i za sve one koji su u lađi: za Crkvu, da bi kad se sve stiša mogla svečano
objaviti svoju vjeru „Uistinu, ti si Sin Božji!“