Papa Pavao VI bio je veliki sluga Kristov i Crkve, kadar razgovarati i s dalekim svjetovima
uvijek svjedočeći istinu; preminuo je 6. kolovoza 1978. godine, na blagdan Preobraženja
Gospodinova. Brojne su inicijative ovih dana podsjetile na lik pape Montinija i na
plodnost njegova učiteljstva. Na poseban način u milanskoj nadbiskupiji, kojom je
Pavao VI. upravljao od 1954. do 1963. godine. Govoreći o liku Pavla VI. u razgovoru
za naš Radio, kardinal Dionigi Tettamanzi, također milanski nadbiskup, rekao je kako
smatra da je osobnost Pavla VI. najdragocjenija baština, njegova strastvena ljubav
prema Isusu Kristu. Njegova prvo pastoralno pismo u Milanu bilo je naslovljeno: Za
nas je Krist sve. Njegov je duhovni život i pastoralna aktivnost, najprije kao nadbiskupa
potom kao vrhovnoga svećenika, bio svakodnevno očitovanje toga otajstva ukorijenjenog
u njegovu srcu: njegova strastvena ljubav prema Isusu Kristu, neizbježno je postajala
ljubav prema Crkvi, koju je smatrao vjernom Kristovom zaručnicom. Iz ljubavi prema
Kristu i Crkvi potjecala je ljubav prema čitavom čovještvu. II. vatikanski sabor je,
po mome mišljenju, živi i stvarni sažetak trojake ljubavi koja je nadahnjivala Pavla
VI.: ljubav prema Kristu, Crkvi i čovjeku – rekao je kardinal Tettamanzi. Na upit
kako vrjednovati njegov uzor, kardinal je istaknuo da je Pavao VI. na jednostavan
ali hrabar način vodio dijalog s kulturom, a uvijek je veoma jasno govorio o vjernosti
Kristu i njegovu evanđelju, ne kao prepreci, kočnici, nego naprotiv kao nezaobilaznome
uvjetu za vrjednovanje svih očitovanja ljudskosti, poput umjetnosti, filozofije i
tako redom. Valja obnoviti njegove napore te jasno, točno i snažno slijediti njegov
primjer, s izvanrednim pouzdanjem i nadom govoriti kako nema oprečnosti između Krista
i čovjeka, između Čovjeka i Krista, nego postoji nutarnji sklad – istaknuo je kardinal.
Na upit što je Pavao VI. ostavio milanskoj nadbiskupiji odakle je došao na Petrovu
stolicu, rekao je da je njegov trag neizbrisiv. Želio bih istaknuti njegovu ljubav
prema svećenicima. Svi se sjećaju njegove raspoloživosti za osobni susret uvijek i
posvuda, a također im se uvijek pismeno obraćao. Želio bih podsjetiti na njegovu ljubav
prema dalekima, apostolsku tjeskobu zbog izgubljene ovce. Ta odlika i danas , zahvaljujući
njemu, diči Crkvu u Milanu – rekao je kardinal i dodao kako tri riječi koje je papa
Montini izgovorio kada ga je 1957. godine zaredio za svećenika još odzvanjaju u njegovim
ušima: „Vi ste svjedoci, apostoli i misionari“. U tim riječima je program svećeničkoga
života, svakoga svećenika, a rekao bih i svakoga člana Crkve – zaključio je kardinal
Tettamanzi. Sposobnost svjedočenja Kristove ljubavi našem vremenu, papi Montiniju
bila je posve jasna – rekao je Vian, glavni urednik vatikanskoga dnevnika 'L'Osservatore
Romano' govoreći o Pavlu VI. za našu radio postaju. U jednoj bilješci iz 1964. godine
osvrćući se na usporedbu u glasilima između njega i njegova prethodnika Ivana XXIII.
papa piše: „Možda naš život nema jasnijeg obilježja od ljubavi prema našem vremenu,
našem svijetu, i dušama kojima smo se približiti ili ćemo se približiti, ali u vjernosti
i uvjerenju da je Krist potreban i istinit.“ Premda smo se s pontifikatom Ivana
Pavla II. navikli papu vidjeti u čitavome svijetu, ipak ne treba zaboraviti da je
upravo Pavao VI. bio prvi papa koji je tijekom svojih devet apostolskih putovanja
posjetio sve kontinente, počevši od Svete Zemlje do krajnjega Istoga – primijetio
je Vian. Na primjedbu kako, nakon trideset godina, postoji duboki kontinuitet
i ne samo u učiteljstvu jer je Pavao VI. kardinalima imenovao svoja tri nasljednika,
rekao je kako je to veoma zanimljivo i posve izvanredno, nije uobičajeno da su u povijesti
nasljedstva na Petrovu stolicu, tri pape bila „stvorenja“ – kako se to kaže u tehničkome
govoru – jednoga prethodnika – istaknuo je Vian. Na novinarov upit koja je najveća
dragocjenost koju je Pavao VI. ostavio Crkvi, rekao je da je to neumorno naviještanje
Krista, svjedočenje Krista najveća je odlika njegova života: vjeran prethodnicima,
s njima u kontinuitetu i u vjernosti II. vatikanskome saboru. Ne treba zaboraviti
kako je Sabor tek započeo kada je preminuo Ivana XXIII, a – kako je podsjetio Benedikt
XVI – čak je bio u opasnosti da ostane nedovršen. Pavao VI. ga je odmah sazvao i vodio
ga poštujući slobodnu raspravu, ali je istovremeno bio odlučan i zaključio ga. Zatim
je, ne bez velikih teškoća, upravljao post-koncilskim razdobljem. Može se reći da
je pontifikat proživio primjenjujući II. vatikanski sabor. S Pavlom VI. Rimska crkva
doista mijenja lice, počevši od ustroja središnje uprave, Rimske Kurije i tako redom.
Postupno je proširio kardinalski zbor i otvorio se prema kršćanskim vjeroispovijestima
i drugim religijama. Sjećam se njegove humanosti, toga se svi sjećaju. Neizmjerno
je volio svakoga čovjeka s kojim se susretao – zaključio je Vian.