Uz biblijska čitanja 18. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Josip Jelić
Bogoslužje 18. nedjelje kroz godinu započinje odlomkom iz Knjige proroka Izaije: „O
svi vi koji ste žedni, dođite na vodu. Bez novaca i bez naplate, i kupite i uživajte
mlijeko i vino. Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono
što ne siti?“ Koja je to voda i hrana koju nam Bog preko proroka Izaije poručuje da
bismo utažili svoju glad i žeđ? Odgovor na ovo pitanje daju nam tekstovi iz današnjih
biblijskih čitanja. Bog kaže da mi ljudi nažalost trošimo svoju imovinu na one stvari
koje ne mogu zasititi našu glad i žeđ, stvari koje nas ne zadovoljavaju. Trošimo i
život i sredstva i vrijeme da bismo postigli nešto što nas ne može zasititi, donijeti
nam mir, sreću, spokoj, veselje. Bog nam kaže da tražimo nešto drugo, da tražimo
na drugoj strani kao što je učinio i Isus s apostolima koji su lovili ribu na Tiberijadskom
jezeru. Lovili su cijelu noć uporno bacajući mreže na istu stranu lađe i nisu ništa
ulovili. Na riječ Isusovu bacili su mreže na drugu stranu gdje je uslijedio čudesan
ulov. A što kaže nama? S koje strane mi moramo baciti mrežu i tražiti? Neki odgovor
imamo u odlomku proroka Izaije: „Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša
će vam živjeti“. Dakle, prvo što moramo tražiti jest Riječ Božja. Moramo biti spremni
slušati, prikloniti uho duše da čujemo Božju Riječ: „Najprije tražite kraljevstvo
Božje.“ (Mt 6, 33) Današnji odlomak iz Matejeva evanđelja govori nam kako je narod
pohrlio za Isusom u pustinju da sluša njegovu riječ. I taj narod je prvo tražio kraljevstvo
Božje. Danas se sve više postavlja pitanje: Ima li uopće smisla govoriti o Božjoj
Riječi kad je čovjeku potreban materijalni kruh, kad milijuni ljudi umiru od gladi
jer nemaju kruha? Zar s naše strane ne bi bila i dalje uvreda kad bismo nastavili
govoriti o traženju kraljevstva Božjeg? Jest velika uvreda ako se mi kršćani zaustavimo
na tome, a ne učinimo isto ono što je učinio Isus Krist. On je rekao svojim učenicima:
„Dajte im vi jesti!“. Čudo je započelo onda kad su oni koji su već imali ručak žrtvovali
ga za druge, za sve, za zajednicu. Ove riječi iz evanđelja mogu unijeti neku zbunjenost
među nas kršćane, pogotovo u nas koji pripadamo bogatijem svijetu zapada. U prispodobi
s ogromnim mnoštvom gladnih, a takvih je oko tri četvrtine čovječanstva, mi smo oni
koji imamo pet kruhova i dvije ribe, ali nikako ne želimo ta svoja dobra dijeliti
s drugima u potrebi. Isus je u pustinji umnožio kruhove i dao ih svojim učenicima
da ih podijele. On i danas u prirodi umnaža kruhove i ribe, ali ih bogatiji zadržavaju
za sebe umjesto da ih podijele s mnoštvom. Ponekad ti bogati kruh radije unište, ako
ga ima previše, nego da ga podijele siromašnima i gladnima. Što onda činiti? Zar prestati
ljudima govoriti da „traže kraljevstvo Božje“, a početi govoriti ljudima da traže
izlaz u oružju, revolucijama, pobunama?… I u Isusovo vrijeme je bilo nepravde, ali
Isus nije pozivao ljude na oružje, pobune, revolucije… Rekao je: „Tražite najprije
kraljevstvo Božje“. Te riječi danas treba ponavljati više nego ikada. U drugom
čitanju sv. Pavao nam govori da Riječ koju nam Bog daje nije prazna ni hladna, ni
neplodna, kao što je to često naša ljudska riječ. Božja riječ jest Božja ljubav u
Kristu. Nitko ne može izbrisati tu ljubav i nitko nas ne može rastaviti od nje. Ta
Kristova ljubav sada postaje kruh za ublaženje naše gladi, umnaža se sada za nas da
ga dijelimo braći zajedno s onim kruhom, kruhom koji hrani tjelesnu glad. Krist traži
od nas da ne zadržavamo samo za sebe ono što daje za sve nas: svoju Riječ, svoju ljubav,
svoju radost.