O Pulskome festivalu govori Boris Rotar

Završio je 55. filmski festival u Puli, jedan od najstarijih u Europi na kojem je prikazana nacionalna selekcija od sedam hrvatskih filmova. Kakve su teme i s kojim umjetničkim dosezima obradili naši filmaši, govori Boris Rotar.
Ovogodišnji filmski festival pokazao je kako hrvatska produkcija iz godine u godinu profilirano jača. Naime, disperziraju se raznolike filmske priče od intimnih preljubničkih priča iz zagrebačkoga srednjostaleškog miljea kao u filmu 'Iza stakla' Zrinka Ogreste, do filmskog zapisa vukovarske tragedije 'Zapamtite Vukovar' koje se dohvatio 86-godišnji Fadil Hadžić. Goran Rušinović, nekad uspješni pulski filmski debitant koji živi u Americi, snimio je odličan film po knjizi Miljenka Jergovića 'Buick Riviera' o balkanskim mržnjama prenesenim u Ameriku. Nagrađeni film Arsena Antona Ostojića 'Ničiji sin' nastao je po scenariju Mate Matišića koji je obilježio ovaj festival kako po scenarističkim predlošcima za čak četiri filma tako i s tri filmske glazbe, pokazavši najegzemplarnije da su se najzad naši redatelji okrenuli piscima snimajući po dobrim predlošcima. Tako je učinio i Dalibor Matanić snimivši Kino Liku po istoimenom romanu Damira Karakaša a i veteran Hadžić snimio je film o Vukovaru po knjizi Alenke Mirković, novinarke Hrvatskog radija, iz tog grada. Tomislav Radić svoj omnibus 'Tri priče o nespavanju' snimio je prema vlastitom scenariju, ponovno o životu mlađeg para, sredovječnog i starice, međusobno ih povezujući. Dakle tematska raznovrsnost postoji dokazujući da svaki autor, a malo je hrvatskih, mijenja žanr, teme…. Svi su filmovi zanatski korektno urađeni, od redateljskih vizura do scenografskih detalja, odličnih snimateljskih dosega i isto tako pomno odabranih glumaca nesklonih improvizacijama. Profilirali su se neki glumci koji glume u gotovo svakom hrvatskom filmu poput odličnog Leona Lučeva i Darije Lorenci, a stasaju i mlade snage poput Jadranke Đokić, Alena Liverića, Ivana Hercega… Započele su i koprodukcije s inozemnim producentima da se nekako postignu barem svote od milijun, dva eura za koliko se u prosjeku snimaju domaći filmovi. Poput europske subraće i hrvatski film daleko je od produkcijski snažnih američkih projekata i ako im je nešto zajedničko onda je to zajednička karakteristika da se manjak novca uočava i na filmskom platnu gdje dominiraju krupni kadrovi u interijerima ili korištenje dokumentarnog materijala u ratnim filmovima. Veliki hrvatski film nije se pojavio između sedam novosnimljenih i neće zasigurno zabljesnuti na primjerice kanskom festivalu ili ući u izbor za Oskara. No, hrvatski film još je uvijek ozbiljniji, dorađeniji od hrvatskog glumišta koje se bacaka u prosječnosti i neinventivnosti.
Govorimo li o profilu Pulskog festivala tada osim nacionalne produkcije ono ponajbolje od stranih igranih filmova koji su bili drugi kasni film u Areni ostajalo je za velike filmoljupce-šišmiše i valja samo poželjeti da se otkupi i prikaže kako u ono malo preostalih hrvatskih kino dvorana dok ih se ne poda žderaču svega i svačega, moćnom Molohu Televiziji. Zanimljivo je da je Pula prvi film vidjela 1896., a već je 1908. imala čak četiri kina koja su nestala u najnovije doba da bi se eto, u čast ove 55. obljetnice obnovilo Kino Zagreb otvorivši ga kao novu modernu kino dvoranu s najnovijim uređajima, ali s anakronim imenom Kino Valli, prema talijanskoj glumici Alidi Valli koja je rođena u Puli o kojoj nije ništa lijepo rekla za života. Jadnog li podložničkog provincijskog mentaliteta nedostojnog jednog filmskog grada s polustoljetnom tradicijom! The Guardian je prije tri godine napisao da Pulski spada „među tri najbolja i najspektakularnija festivala na otvorenom u Europi“ i rijetko se gdje može vidjeti na tisuće ljudi koji pozorno prate i ocjenjuju na kraju film. Rimski car Tit Flavije Vespazijan sredinom 1. stoljeća prije Krista (u vrijeme kad se gradi i rimski Koloseum) zamijenivši raniju drvenu konstrukciju kamenom načinio je skladnu elipsoidnu građevinu dugu 133, široku 105 i visoku s morske strane 32,5 metara u kojoj je proteklog tjedna na 5000 sjedećih mjesta gotovo isto toliko gledalaca pratilo nacionalnu filmsku produkciju. Hrvatski filmski gladijatori u gradu koji su osnovali mitski Argonauti nazvavši ga Gradom izbjeglica prikazali su osrednje dosege svoje umjetnosti. Da živi 56. filmska Pula.