Obljetnica enciklike Humanae vitae

Ključna riječ za razumijevanje enciklike Humanae Vitae jest 'ljubav' – istaknuo je papa Benedikt XVI. prije nešto više od dva mjeseca, u prigodi proslave 40. obljetnice toga dokumenta koji je papa Pavao VI. objavio 25. srpnja 1968. godine. Riječ je o vrlo važnome dokumentu koji je objavljen u jednome od najosjetljivijih trenutaka nedavne prošlosti, posebice u zapadnim zemljama, gdje je već bio počeo val 'šezdesetosme'.
U srpnju 1968. godine, mladi u zapadnim zemljama, nedugo prije otkrili su se slobodnima, i posebice slobodnima to pokazati. Stoga je jedan od njihovih glavnih ciljeva rušenje uspostavljenoga poretka, i to na svim razinama. U takvome ozračju, često vrlo napetome, Crkva je jedan od ciljeva koji se najviše napada. U tom ozračju – i vezano uz temu koja je za sljedbenike 'šezdesetosme' načelo, a to je seksualna sloboda – Crkva intervenira isto tako napetim dokumentom, koji govori o bračnoj ljubavi kao plodu Božje Ljubavi; koji koristi pojmove poput poštovanja naravi bračnoga čina; koji ističe neodvojivost seksualnoga sjedinjavanja od prokreacije i razlikuje dopuštene i nedopuštene metode regulacije nataliteta; te koji poziva bračne parove, posebice kršćanske, da uzajamnu odgovornost stave ispred osobnih pobuda samoljublja, te da budu otvoreni za život koji je dar Božji.
Dana 25. srpnja 1968. papa Pavao VI. potpisao je encikliku 'Humanae Vitae'; Crkva zauzima stajalište ističući i braneći kršćansko viđenje braka i njegova dostojanstva, i to upravo u trenutku u kojemu se, u ime nove slobode, to viđenje želi izbrisati. Potpisivanje toga dokumenta, koji je još i danas uporište, teško je za papu Montinija. Priznao je to na općoj audijenciji tjedan dana poslije, 31. srpnja 1968., govoreći o vrlo velikoj odgovornosti, gotovo većoj – kako je primijetio Pavao VI. – u odnosu na bučne glasove javnoga mnijenja, ali koju je nemoguće zanemariti – dodao je – zbog velike apostolske obveze izjašnjavanja u vezi s time. Papa Pavao VI. je na toj audijenciji tisućama nazočnih vjernika povjerio nadu da će taj dokument biti dobro primljen, te da će kršćanski bračni parovi shvatiti kako te riječi, iako se mogu činiti ozbiljne i teške, žele biti tumači vjerodostojnosti njihove ljubavi, pozvane preobraziti se u oponašanju Kristove ljubavi prema svojoj mističnoj zaručnici, Crkvi. Pavao VI. je, osim toga, izrazio nadu da će oni prvi znati pomoći obitelji u njezinim potrebama, učiniti da se ona razvije u svojoj cjelovitosti, te pobuditi u suvremenoj obitelji njezinu vlastitu duhovnost, izvor savršenosti za njezine članove i moralno svjedočanstvo u društvu.
Četrdeset godina poslije, Crkve se nije prestala kretati po dubokome tragu koji su u svijestima ostavila načela enciklike 'Humanae Vitae'. Taj je dokument ubrzo postao znak protivljenja – primijetio je papa Benedikt XVI., primivši 10. svibnja ove godine u audijenciju sudionike skupa o 40. obljetnici enciklike, koji je organiziralo Lateransko sveučilište. U kulturi koja je podložna nadmoćnosti posjedovanja nad bivanjem, ljudskome životu prijeti gubitak vrijednosti. Ako se življenje seksualnosti pretvori u drogu kojom se želi pokoriti partnera vlastitim željama i interesima, bez poštovanja vremena koje je potrebno voljenoj osobi, onda ono što treba zaštititi nije više samo pojam ljubavi, nego na prvome mjestu dostojanstvo same osobe – kazao je tada Sveti Otac. Čudo života – ustvrdio je – plod je ljubavi koja zna misliti i izabrati u potpunoj slobodi. Evo zašto nijedna tehnika ne može nadomjestiti čin ljubavi koji supružnici međusobno razmjenjuju kao znak većega otajstva, a u kojemu su oni protagonisti i sudionici u Stvaranju – istaknuo je Benedikt XVI. te na koncu, misleći posebice na mlade, izrazio nadu da će shvatiti pravi smisao ljubavi, i pripremiti se za to odgovarajućim odgojem za seksualnost, ne dopuštajući da ih udalje prolazne poruke koje priječe dostizanje biti istine koja je u igri. Davati lažne iluzije na području ljubavi, ili obmanjivati o pravim odgovornostima koje smo pozvani preuzeti življenjem vlastite seksualnosti, nije na čast društvu koje se poziva na načela slobode i demokracije. Sloboda se treba slagati s istinom, a odgovornost sa snagom odanosti drugome, pa i uz žrtvu – naglasio je Sveti Otac.
Osvrnuvši se u razgovoru za našu radio postaju na značenje i aktualnost enciklike 'Humanae vitae', nadbiskup Rino Fisichella, predsjednik Papinske akademije za život i rektor Papinskoga lateranskog sveučilišta, prije svega je napomenuo kako je Pavao VI. želio ostvariti želju koja je bila izražena na Drugome vatikanskom saboru. Nauk ove enciklike – po mome mišljenju – snažno ističe dva temeljna načela. Prvo je načelo naravnoga zakona, koji je pravo priznanje jednakosti među osobama, u poštovanju prirodnoga reda, bez pribjegavanja tehnikama. Život se može prenijeti u potpunoj slobodi, i može biti dan kao čin istinske ljubavi. Drugo načelo, čini mi se da je načelo poziva na veliku odgovornost. Nemojmo zaboraviti da enciklika 'Humanae vitae' govori o odgovornome očinstvu i majčinstvu, stoga je riječ o odluci koja nije donesena slučajno, nego je to odluka slobode i odluka odgovornosti pripreme za roditeljstvo. S tog stajališta, mislim da je taj nauk bio uvelike dalekovidan – primijetio je nadbiskup.
Na novinarovu primjedbu kako ova enciklika upozorava na opasnost od upadanja tehnike u najintimniji dio ljudskoga života, nadbiskup je kazao kako su taj nauk danas ponovno jasno preuzeli brojni znanstvenici i filozofi koji su u potpunosti vrjednovali taj sadržaj, i to upravo u svjetlu tehnoloških i znanstvenih otkrića. Stoga, i dalje vrijede antropološki i etički temelji iz ove enciklike: dostojanstvo osobe, sloboda vlastitih djela uvijek i posvuda, i odgovornost koja ih treba obilježavati. Znanost treba napredovati, ali kada dotiče ljudski život, treba imati na umu i uvijek poštovati činjenicu da je život dar – napomenuo je nadbiskup Fisichella.
Prije četrdeset godina, točno 25. srpnja 1968. godine papa Pavao VI. potpisao je encikliku koja je odbacila umjetnu kontracepciju, hedonizam i politike obiteljskoga planiranja, koje bogate zemlje često nameću siromašnim državama. Čim je 29. srpnja objavljen tekst, izazvao je nezapamćenu oporbu unutar same Katoličke crkve, stoga se Sveti Otac odlučio za manje svečan oblik enciklike, vjerojatno da ne bi papinski autoritet previše izložio beskorisnim pritiscima. Rijetko je u nedavnoj povijesti Učiteljstva – napisao je 1995. godine kardinal Joseph Ratzinger – jedan tekst postao znak protivljenja kao ova enciklika, koju je nakon teške odluke napisao papa Pavao VI. Brojni su čimbenici pridonijeli izazivanju neslaganja i polemičkih reakcija, od u onim godinama složenoga kulturnoga ozračja do ogromnih ekonomskih interesa – piše u uvodniku današnjega poluslužbenog vatikanskog dnevnika 'Osservatore Romano' njegov odgovorni urednik Giovanni Maria Vian.
Papa Montini, odnosno Pavao VI., ipak nije promijenio svoje mišljenje o tome kritičnom pitanju. Čak je nekoliko tjedana prije smrti, govoreći 23 lipnja 1978. godine kardinalskom zboru – ustvrdio da su „nakon potvrda pristiglih od ozbiljne znanosti“, onda donesene odluke kako bi se, sukladno II. vatikanskome saboru, potvrdilo načelo poštovanja naravnih zakona kao i ono „svjesnoga i etički odgovornoga očinstva“. A u govoru je na svetkovinu svetih Petra i Pavla, izričito predstavljenom kao bilanca pontifikata, Pavao VI. citirao enciklike Populorum progressio i Humanae vitae kao očitovanjâ zaštite ljudskoga života, nazvavši ih nezaobilaznim čimbenikom u službi istine vjere. Podrugljivo nazvan, „enciklikom pilule“, Papin dokument – u kontinuitetu s učiteljstvom pape Pija XI. i naročito pape Pija XII., na koje se namjerno poziva saborska konstitucija Gaudium et Spes – dosljedan je s važnim saborskim viđenjima o braku, ali unatoč tome bio je zatrpan polemikama. Danas se, pred zastrašujućim razvojem genetske inženjerije, enciklika Humanae vitae pokazuje lucidnom i proročkom kada izjavljuje da „ako se poslanje rađanja života ne želi izložiti proizvoljnosti ljudi, onda se ljudskoj vlasti neizbježno moraju odrediti neprekoračive granice nad tijelom i njegovim funkcijama; granice koje ni jedan čovjek, pojedinac ili nositelj vlasti, ne smije prekoračiti – primijetio je Vian.
Oluja podignuta protiv enciklike Pavla VI. zatamnila je naučavanje o braku, opisanom kao „efekt slučaja ili proizvod evolucije nesvjesnih naravnih sila“, ali ustanovljen od Boga. Sakrament je za kršćane, a brak je– uporno tvrdi enciklika Humanae vitae – prije svega cjelovita ljudska ljubav, to znači osjetilna i duhovna, posve poseban oblik osobnoga prijateljstva, u kojem supružnici velikodušno dijele svaku stvar. Enciklici je prethodio rad Papinskoga povjerenstva za proučavanje stanovništva,, obitelji i rađanja, koji je – kako je poznato – odobren većinom bez protivljenja u korist dopuštenosti kontracepcije u okviru „odgovornoga očinstva“. Papa Pavao VI. ipak se nije osjećao vezan tim zaključcima, a bio je napadnut i kritiziran zbog svoje odluke. No, nepravedno bi bilo ne spomenuti konsenzuse – piše glavni urednik Vian. Jean Guitton je u dnevniku 'Osservatore Romano' od 6. rujna 1968. godine nazvao encikliku kao „odlučnom ali ne zaključenom“, jer „premda govori o uskome putu“ pokazuje „ put otvoren prema budućnosti“, dok je kardinal, isusovac Jean Daniélou istaknuo kako je dokument „pridonio da osjetimo sveti karakter ljudske ljubavi“, buneći se protiv tehnokracije – dodao je Vian.
Kao istinski znak protivljenja, enciklika Humane vitae ne spominje se rado, naravno zbog njenog učenja, zahtjevnog i protiv struje. Ona također ne koristi poznatoj igri koja jednog papu suprotstavlja drugome; možda ta metoda može biti korisna u historiografiji za isticanje očitih razlika, ali ju treba odbaciti ako se zlonamjerno rabi, kako se neprestano čini naročito u medijskoj panorami. Istinski pobornici Pavla VI. bili su kardinal Karol Wojtyła, krakovski nadbiskup koji je u proširenome povjerenstvu odigrao važnu ulogu, a svojim je učiteljstvom puno pridonio razvoju misli o tijelu i spolnosti, te Joseph Ratzineger kojeg je Pavao VI. imenovao kardinalom. Enciklika je očitovanje živoga kontinuiteta kršćanskog gledanja na nadziranje rađanja, koje je već 23. lipnja 1964. godine Papa nazvao „do krajnosti teškim“ jer „dira osjećaje i interese koji su najbliži iskustvu muškarca i žene“ – zaključio je Vian.