Na blagdan Gospe Karmelske, u srijedu 16. srpnja, pomoćni biskup đakovačko-osječki
Đuro Hranić u Hrvatskom katoličkom centru HKC Gospe Velikoga hrvatskog zavjeta Blacktown
predvodio je misno slavlje za mlade pristigle iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije,
Crne Gore i Makedonije. U koncelebraciji su bili svećenici koju su došli s mladima,
te oni koji djeluju među iseljenicima u Australiji. U propovijedi je biskup Hranić
govorio o djelovanju Duha Svetoga, treće božanske osobe, koji se prema iskustvu Crkve,
opisanom u biblijskim tekstovima – redovito ne očituje i ne pojavljuje u intimi Trojstvenog
života, nego se očituje i njegovo je djelovanje prepoznatljivije u njegovu djelovanju
u svijetu. On je duh samoga Krista uskrsnuloga, on je Duh Krista koji u nama djeluje
i kliče, on je poput duše Crkve, on je ljubav koju Bog ima prema nama, ljubav izlivena
u srcima našim, on je nova osobna i zajednička dimenzija Kristovih učenika. No,
može li se i kako na svakome od nas prepoznati nešto od onoga o čemu govore biblijski
odlomci koji opisuju iskustvo Duhova u prvoj kršćanskoj zajednici, upitao je biskup.
Ne moramo biti čudaci, demagozi i fundamentalisti koji propovijedaju i svjedoče po
ulicama, također ne moramo biti poput kakvih ekscentrika kojih u našim redovima ima,
no ponekad se čini da nam nedostaje ono što su apostoli i prva kršćanska zajednica
nazivali "iskustvom Duha". Nema žara, neposrednosti, srca, blizine i spontanosti u
molitvi i ustrajnosti u radu; puno nam je toga u molitvenom životu i izričajima, u
liturgiji, u pastoralu ukočeno, šablonizirano, prečesto nam nedostaje kreativnosti,
ocijenio je biskup Hranić te istaknuo kako je ljubav uvijek domišljata i zato su bezvoljnost,
apatija, nepokretljivost, lijenost, kritizerstvo, traženje alibija za vlastite propuste
znak nedostatka Duha i znak zatvorenosti Duhu Svetome. Stoga je kršćanin koji je primio
Duha čovjek koji je sposoban izići iz sebe, iz zatvorenosti u svoj svijet, i vidjeti
dalje od vlastitih križeva, poteškoća, bolesti, neimaštine, nezaposlenosti koja ga
pogađa. On je čovjek nade i vjere u bolju budućnost i sposoban je i sam, svojim doprinosom,
nastojanjem, zalaganjem, svjedočenjem i radom pridonositi izgradnji te bolje budućnosti.
Radi poteškoća koje su ga pritisnule ne pada u defetizam, gorčinu, srdžbu, zdvajanje,
samosažaljenje i plakanje, proklinjanje niti u ustajanje protiv svega i svakoga. On
i tada ostaje pribran i vedra pogleda u budućnost, zna da poslije svakoga Velikoga
petka mora svanuti uskrsno jutro te da će posljednju riječ imati pravičnost i istina.
Kršćanin ne robuje svojim interesima, sposoban je i umrijeti, doživjeti neuspjeh i
biti ismijan. On živi uskrsnuće usred života i u ovaj svijet unosi neuništivu snagu,
nadu, vedrinu, pouzdanje, smisao, odvažnost, požrtvovnost, ljubav prema bližnjemu,
solidarnost, vrednovanje poštenog rada, sposobnost ljubiti i onoga tko to nije zaslužio.
Kršćanin se zato raduje životu i nada kad je teško. Dopušta onima koje su ljudi otpisali
i koje su proglasili mrtvima da ponovno ožive; vjeruje u mogućnost promjene i obraćenja
svakog čovjeka. Vjerujući u uskrsnuće, kršćanin vjeruje u mogućnost obraćenja, pomaže
palima da ustanu, malenima da odrastu, razočaranima i ogorčenima pokazuje smisao samodarivanja
i umiranja. On ne pristupa k ljudima s predrasudama već ljubi ovaj svijet i svakoga
čovjeka, ima pozitivan odnos prema materijalnim stvarnostima i vrednotama ovoga svijeta,
zaključio je biskup Hranić.