U biblijska čitanja 14. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Mislav Kutleša

Draga braćo i sestre!
Uz mnoga čudesa što ih čini, Isus uvijek i poučava kako bi uvijek izgubljenima pružio nadu pokazujući na pravi put, a vjerne još više zagrijao za riječ koja izlazi iz Božjih usta. Tako se u svom naučiteljstvu, baš kao što čitamo u današnjem evanđelju, služio i parabolama.
Dakle što kaže parabola: „Iziđe sijač sijati“. Međutim odakle izlazi onaj koji je oduvijek i koji sve ispunja? Ili kako izlazi? Nije naime ovdje riječ o izlaženju kao u prostoru, već se govori o Božjem ulaženju u odnos s nama, koji nam po svojoj providnosti postaje puno bliži, štoviše, uzima naše tijelo i u njega se odijeva. Sada nam se opet nameće pitanje; a zašto je došao? Da bi uništio zemlju punu korova i trnja? Nikako, došao je da bi obradio zemlju, došao je kako bi se brinuo o njoj i sijao riječ vjere.
Međutim, usprkos svemu trudu, prema paraboli na 3 mjesta sjeme se gubi, a na samo jednom se spašava, umirući i dajući ploda. I ovo sjeme iako daje umire i daje ploda, opet ga ne daje ne jednaki način. I ovdje je prisutna razlika.
Ali ono što zadivljuje jest Isusova velikodušnost, kako kao sijač ne čini razlike između zemlje već baca sjeme na svaku zemlju, tako dakle ne čini razliku niti između bogatih i siromašnih, između lijenih i marljivih. Isusovo sijanje, čini se, jasno odražava jedan od njegovih najjačih poruka ispunjenih nadom govoreći kako sunce sija jednako nad dobrima i nad zlima.
Ali kad Isus kaže iziđe sijač sijati, ne valja misliti da je riječ o nekom ponavljanju. Sijač zaista često izlazi, ali nije uvijek radi samog sijanja već i radi drugih aktivnosti koje je potrebno vršiti kako bi se pospješio rad zemlje, kako bi se omogućilo da sjeme umre i donese ploda, izlazi kako bi uništio i iščupao sav korov i trnje i tako plodove sačuvao čitavima.
Ali ako sjeme ne da ploda, čija je tada krivica? Sigurno nije sijačeva, već zemlje koja prihvaća sjeme tj. duše koja ne želi čuti riječ, koja ne želi odgovoriti svom Spasitelju.
Ono što je zanimljivo u ovoj paraboli jest, da dok Isus govori o neplodnoj zemlji, što ju ne uspoređuje niti s jednom osobom iz onoga društva, a razlog je čini se vrlo jednostavan, ne želi nikoga pogoditi da ih ne bi obeshrabrio i uništio svaku nadu, već daje mjesta osobito njihovoj savjesti da dalje odlučuje.
Osim sjemena postoji još nešto što čini zanimljivim ovu parabolu, a to je zemlja. Kako bi naime nekome palo na pamet da baca sjeme usred trnja ili na kamenito tlo ili uz cestu? Svaki poljodjelac bi rekao kako taj sijač nije normalan, da je to što čini samo gubitak sjemena i vremena. Ali kada je riječ o čovjeku i njegovoj duši, Isus pokazuje posebno milosrđe i velikodušnost, pokazuje svu svoju blizinu i naklonost. Bez obzira na stanje čovjekovog srca, Isus, čini se, uvelike nadilazi svaki razum i sije, jer kad ne bi bilo moguće i kada se ne bi isplatilo, tada sigurno ne bi niti sijao. Pa iako neće možda u svima uroditi plodom i promjenom života, nije njegova krivnja već je zato što se neki niti ne žele promijeniti. Zapravo ništa toliko ne uništava naše tijelo i dušu koliko mlitavost i mlakost, one nas na poseban način udaljuju od Boga jer stoje odmah uz oholost. Upravo ta tri zla čine da naša srca postanu beskorisnim i mrtvim zemljama.
Stoga nastojmo svakodnevnom zauzetošću i marljivim radom odstraniti od sebe mlakost, budimo iskreni i zauzeti kako bismo uživali zdravlje tijela i zato da oslobađajući dušu od svake bolesti, zadobijemo buduća dobra, po milosti i dobroti našega Gospodina Isusa Krista.