Uz liturgijska čitanja XI. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. đakon Krešimir Dajčman

Draga braćo i sestre, evanđelist Matej nas izvješćuje kako je Isus poslao dvanaestoricu da propovijedaju izgubljenim ovcama doma Izraelova, a uz propovijedanje da liječe bolesne, mrtve da uskrisuju, gubave da čiste i zloduhe da izgone. Na usporednom mjestu evanđelist Marko navodi Isusovo obećanje da im neće naškoditi ni zmije ako ih ugrizu, a ni otrov ako ga ispiju. Spontano mi navire pitanje dali te Isusove riječi važe i za današnje Isusove učenike i dali današnji učenici imaju toliku vjeru da to uistinu i sprovedu u djelo?
Zli duhovi današnjeg vremena su laži, nepravde, osvetoljubivost, psovke i mnogi drugi. Isusovi učenici izgone ih propovijedajući istinu, zauzimajući se za pomirbu, praštajući nepravdu, vraćajući dobro za zlo. Nečiste duhove izgone kad u sveopćoj poplavi razvratne spolnosti i takozvane slobodne ljubavi ustrajavaju u naviještanju odgovorne ljubavi, duhovnih priprema za ženidbu, razboritog shvaćanja ljubavno spolnog života u braku... Tjelesno zdravlje mogu današnji Isusovi učenici vratiti bolesnicima u rijetkim slučajevima, no stoga im mogu posredovati utjehu vjere i molitve, pouzdanje u božju providnost, nadnaravni pogled na patnju i smrt, ispravan pogled na pravo značenje slobode.
Sudbina gubavaca bila je u Isusovo vrijeme mnogo teža od sudbine ostalih bolesnika, jer su gubavci morali živjeti izvan društvene zajednice. To bi za današnje Isusove učenike značilo da ne smiju nikoga zbog vjere, narodnosti, uvjerenja ili bilo čega drugoga izdvajati iz okrilja svoje ljubavi. Gubavost je bila bolest koja nije bolesniku davala nadu u ozdravljenje – Isusovi učenici ne smiju nikad očajavati nad bilo kim i bilo čim, jer su upravo oni nositelji radosne vijesti, kao što smo čuli u evanđelju.
Istina, mrtve ne mogu dozvati u život, ali se stoga mogu zauzimati za žive i ustrajno zagovarati stajalište da nitko na svijetu nema pravo raspolaganja tuđim životom, bez obzira radilo se o tek začetom djetetu ili o starom, radom, patnjom i bolešću iscrpljenom čovjeku; u oba slučaja radi se o LJUDSKOJ OSOBI, o Božjem stvorenju!Na istu razinu bih stavio i koncept slobode koji je danas toliko uvrnut i svatko smatra i uzima si za pravo da može bez pardona činiti što i kako hoće i umije. Gospodin je taj koji je stvorio čovjeka i poziva ga na slobodu, što je ujedno i jedan od najvećih darova koje je čovjek primio od svoga Stvoritelja. Pitam se zašto je toliko teško prihvatiti da nas je Bog prvi ljubio, da je On onaj koji je izveo Izraela iz egipta na orlovskim krilima i izabrao ga za svoj sveti narod, da nas upravo On poziva i upućuje na pravu slobodu. Kaže sveti Pavao u poslanici Rimljanima kako je Krist umro za nas bezbožnike, dok smo još bili grešnici. Eto kolika je ljubav Božja prema nama, nije štedio niti života svojega Jedinorođenca za nas. Zar je toliko teško, stoga, poslušati velikoga sveca, Sv. Augustina koji iz punine srca govori: „Ljubi i čini što hoćeš!“ Upravo je to sloboda na koju nas Bog poziva. To je sloboda ljubavi. To je ljubav koja oslobađa. To je poziv koji je upućen svim kršćanima. To je poziv koji je Isus uputio svojim prvim učenicima, a preko njih ga upućuje i današnjim učenicima. Čuli smo kako je pozvao učenike da liječe bolesne, mrtve uskrisuju, gubave čiste i zloduhe izgone, a na kraju je dodao jednu vrlo važnu napomenu: „Besplatno primiste, besplatno dajte!“ Nitko ne može dati nešto a da to prvo nije primio. Pitanje je samo, što je i od koga primio? Uzdajmo se stoga braćo u veliku Božju Ljubav i Providnost i nemajmo straha zakoračiti putem kojim nas Gospodin zove. Smognimo hrabrosti odgovoriti Božjem pozivu koji tinja u srcu od svakoga od nas, te time primimo ono što je Bog za svakoga od nas pripremio kao najbolji mogući put. Zar nije tako? Ako nas je Bog stvorio, a želi nam toliko dobra da je i svoga sina jedinca za naš spas u smrt poslao, i poziva nas svakoga na svoj put, zar neće onda taj put biti najbolje i najsigurnije rješenje naše sreće i naše najveće moguće ostvarenje. Ostanimo draga braćo i sestre upravo zbog tog razloga vjerni Gospodinu i njegovom pozivu jer ćemo zasigurno ostati na dobrome putu i daleko dogurati. Štoviše, time ćemo postati predraga Božja svojina – narod svet: