Papina kateheza na općoj audijenciji - 11. lipnja 2008.
Papa Benedikt XVI. je danas na općoj audijenciji govorio o svetom Kolumbanu koji je
bio odvažni vjerovjesnik i neumorni graditelj. Draga braćo i sestre, sveti opat Kolumban,
najpoznatiji Irac iz ranoga srednjega vijeka, s pravom se može nazvati "europskim"
svecem jer je kao redovnik-monah, misionar i spisatelj djelovao u raznim zemljama
zapadne Europe. Zajedno s Ircima svoga doba, bio je svjestan kulturnoga jedinstva
Europe. U jednome njegovom pismu, napisanome oko 600. godine i upućenome papi Grguru
Velikome, po prvi se puta nalazi izraz "totius Europae – cijele Europe", a što se
odnosi na prisutnost Crkve na kontinentu (usp. Epistula I,1) – kazao je Sveti Otac. Rodio
se oko 543. godine u pokrajini Leinster, na jugoistoku Irske. U njegovoj su ga kući
odgajali najbolji učitelji koji su ga uputili na izučavanje slobodnih umjetnosti,
a on se kasnije prepustio vodstvu opata Sinella iz zajednice Cluain-Inis na sjeveru
Irske, gdje je mogao produbiti proučavanje Svetoga pisma. U dobi od oko dvadeset godina
stupio je u samostan u Bangoru na sjeveroistoku otoka, gdje je opat bio Comgall, monah
dobro poznat po svojoj kreposti i asketskoj strogosti. U savršenome suglasju sa svojim
opatom, Kolumban je marljivo provodio strogu samostansku stegu, živeći u molitvi,
askezi i učenju. Tamo je i zaređen za svećenika. Život u Bangoru i opatov primjer
utjecali su na shvaćanje monaštva što je s vremenom sazrelo u Kolumbanu i kojega je
potom širio u tijeku svoga života – nastavlja nadalje Papa. U dobi od oko pedeset
godina, slijedeći asketski tipično irski ideal "peregrinatio pro Christo" ("hodočašće
za Krista", op. prev.), Kolumban je napustio otok i s dvanaestoricom drugova dao se
na misionarsko djelovanje na europskome kontinentu, gdje je seoba naroda sa sjevera
i s istoka dovela do poganstva na cijelim područjima koja su već bila pokršćanjena.
Oko 590. godine četa misionara dospjela je na bretonsku obalu. Dobrohotno ih je primio
kralj Franaka u Austraziji, a oni su zatražili samo komad neobrađene zemlje. Dobili
su drevnu rimsku utvrdu Annegray, koja je bila sva trošna i zapuštena, već obrasla
šumom. Naviknuti na život u krajnjem odricanju, monasi su za samo nekoliko mjeseci
na ruševinama uspjeli izgraditi prvi pustinjački samostan. Tako je njihova re-evangelizacija
započela nadasve po svjedočanstvu života. Glas o tim redovnicima strancima koji su
– živeći od molitve i strogosti – gradili kuće i krčili zemlju proširio se izuzetno
brzo privlačeći hodočasnike i pokornike. Mnogi mladi tražili su da ih se prihvati
u monašku zajednicu da bi živjeli poput njih, pa je ubrzo postalo nužno osnivanje
drugoga samostana. Izgrađen je samo nekoliko kilometara dalje, na ruševinama drevnoga
termalnoga grada – Luxeuila. Taj samostan kasnije je postao središte monaškoga i misionarskoga
širenja irske tradicije na europskome kontinentu. Treći je samostan izgrađen u mjestu
Fontaine, na sat hoda sjevernije istaknuo je Benedikt XVI. U Luxeuilu je Kolumban
živio gotovo dvadeset godina. Tamo je taj svetac za svoje prve sljedbenike napisao
Monaško pravilo – Regula monachorum koja ocrtava idealnu sliku monaha. To je jedino
drevno monaško irsko pravilo što ga imamo danas. Kao upotpunjenje napisao je neku
vrstu kaznenoga zakona za monaške prekršaje - Regula coenobialis - s vrlo iznenađujućim
kaznama za modernu senzibilnost, a koje se mogu objasniti samo mentalitetom onoga
doba i okruženja. Drugim vrlo poznatim djelom naslovljenim De poenitentiarum misura
taxanda, što ga je isto napisao u Luxeuilu, Kolumban je na kontinent uveo privatnu
ispovijed i pokoru, koje se mogu ponavljati; nazvana je "tarifna" pokora zbog proporcionalnosti
između težine grijeha i vrste pokore što ju je nalagao ispovjednik. Te novosti dovele
su do sumnjičavosti pokrajinskih biskupa, koja se pretvorila u neprijateljstvo kada
im je Kolumban s odvažnošću javno prigovorio zbog ponašanja nekih od njih. Prigoda
da bi se pokazalo to neslaganje bila je rasprava o datumu Uskrsa. Irski je monah 603.
godine pozvan u Chalon-sur-Saon da pred sinodom položi račun za svoje običaje. Umjesto
da dođe na sinodu, on je poslao svoje pismo u kojemu je umanjivao to pitanje, pozivajući
sinodske oce da raspravljaju ne samo o datumu Uskrsa, "već i o svim potrebnim kanonskim
propisima koje mnogi – što je najteža stvar – ne obdržavaju" (usp. Epistula II,1).
Istodobno je pisao papi Bonifaciju IV. – kao što se je nekoliko godina ranije obratio
Grguru Velikom (usp. Epistula I) – kako bi obranio irsku tradiciju (usp. Epistula
III) podcrtao je papa Benedikt XVI. Umro je 23. studenoga 615. i na taj ga se dan
spominje u rimskome obredu sve do danas. Poruka svetoga Kolumbana nalazi se u jakome
pozivu na obraćenje i na odvojenost od zemaljskih dobara imajući pred očima vječnu
baštinu. Svojim asketskim životom i svojim beskompromisnim ponašanjem pred korupcijom
moćnika, podsjeća na strogi lik Ivana Krstitelja. No, njegova strogost nije nikada
svrha sebi samoj, već je samo sredstvo za slobodno otvaranje Božjoj ljubavi i za odgovaranje
na od Njega primljene darove cijelim bićem, gradeći na taj način u sebi Božju sliku.
"Ako će čovjek ispravno koristiti one sposobnosti što ih je Bog dao njegovoj duši
– piše u svojim Uputama - Instructiones – onda će biti sličan Bogu. Sjetimo se da
mu moramo vratiti sve one darove koje je položio u nas kada smo bili u izvornome stanju.
O samome načinu nas je on poučio svojim zapovijedima. Prva među njima je ljubiti Gospodina
svim srcem, jer nas je on prvi ljubio, od početaka vremena, još i prije nego smo došli
na svjetlo ovoga svijeta" (usp. Instr. XI). Te je riječi irski svetac utjelovio u
svome životu. Čovjek velike kulture i bogat darovima milosti – bilo kao neumorni graditelj
samostana, bilo kao zahtjevni pokornički propovjednik – svu svoju snagu utrošio je
na jačanje kršćanskih korijena Europe koja se rađala – ovim je riječima završio svoju
katehezu Sveti Otac. Na današnjoj audijenciji bila je nazočna i skupina hodočasnika
iz Kaštel Štafilića koje je Papa srdačno pozdravio: S radošću
pozdravljam i blagoslivljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz Kaštel
Štafilića. Milosrdnom Bogu, koji nam je po Presvetom Srcu Kristovu iskazao beskrajnu
ljubav, uzvratimo s pouzdanjem i potpunim predanjem svoga srca. Hvaljen Isus
i Marija! Poslušajmo dojmove nekih naših hodočasnika: