Uz liturgijska čitanja VIII. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. đakon Ranko Papić

Draga braćo i sestre, današnji čovjek zabrinuto gleda na svoju budućnost. Ta njegova zabrinutost često je usmjerena na stvari i posjedovanje, na obitelj i posao, na razne životne probleme i poteškoće, na raznorazne planove i želje. Sa svim tim brigama u srcu i u mislima ima li mjesta za Boga? Dopuštamo li mu da uđe u našu svakodnevicu, među naše brige, ili mislimo da mu tu nije mjesto i da na sve to moramo sami misliti? Naš Bog nije daleki nepristupačni Bog, naprotiv, on je uvijek uz nas i prati svaki naš korak. On želi ući u naš svakodnevni život, traži od nas da s Njime podijelimo naše tuge i radosti. On neprestano i neumorno kuca na vrata našega srca, iz dana u dan nam se približava na razne načine u nadi da ćemo ga primijetiti. Nemojmo ograničavati sami sebe, a još manje Boga, odvajajući samo sat vremena tjedno za susret s Njime i misleći da sve ostaje na tome i da osim taj sat vremena u našem životu nema mjesta za Boga! Naš Bog je živi Bog, želi biti u svakom trenutku dana uz nas. Nemojmo biti slijepi i tvrda srca već dopustimo Gospodinu da dođe, neka uđe u naše živote, podijelimo s Njime naše brige i naše radosti, povjerimo Mu naše planove i molimo Ga za savjet, neka nam On bude čvrsti oslonac i svijetlo u životu. Tek tada ćemo živjeti punim plućima i koračati sigurnim koracima jer On je uz nas!
U prvom čitanju imamo priliku čuti radosnu utjehu punu pouzdanja! Gospodin nikada nikoga ne napušta, od nikoga ne diže ruke, nikome ne okreće leđa već čini sve što je u njegovoj moći da ga primijetimo i da prihvatimo njegovu pomoć, da iskusimo Njegovu neograničenu ljubav. „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću!“ (Iz 49, 15) Jesmo li svjesni koliko nas Bog voli i što je sve spreman učiniti za nas!? O koje li radosti i utjehe! Uistinu imamo razloga za zahvaliti Gospodinu i moliti ga za oproštenje što smo ponekad sumnjali i nismo vjerovali u njegovu pomoć.
U drugom čitanju apostol Pavao nas upozorava da ne sudimo! Pavao na početku čitanja svraća pozornost na apostolsku službu i upozorava vjernike da gledaju na njih kao službenike Kristove i upravitelje Božjih otajstava. Znači, ne kao privilegirane, već kao „sluge“ koji moraju biti vjerni svojemu pozivu! Isto tako im govori da ne sude ništa prije vremena već da to prepuste Gospodinu koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i koji će razotkriti sve nakane srdaca! Tko sam ja da sudim svoga bližnjega?! Mislim li da sam bolji od drugoga? Gospodin jedini pozna nakane srdaca. Dok živimo postupajmo poput Krista, slijedimo njegov primjer: ne bacajmo kamen ni na koga već koliko možemo pružimo drugome ruku i ohrabrimo ga da u svom životu traži Boga.
Evanđelje nam svjedoči da se dragi Bog brine i za ptice i za ljiljane, a da se brine još više za nas mogli smo se uvjeriti nebrojeno puta u životu. Gunđali smo zbog lošeg vremena, očajavali nad sobom i drugim ljudima, pomirili smo se s upropaštenom ljetinom, upropaštenim zdravljem, upropaštenim prilikama, konstatirali smo da tako više ne možemo dalje, da bi se na kraju ipak sve okrenulo na dobro i mi bismo nastavili živjeti. Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu. To ne znači samo moliti i čekati što će Bog učiniti, nego znači svoje talente udvostručiti, utrostručiti, upeterostručiti, voditi brigu da u svojim svjetiljkama imamo dovoljno ulja, znači baciti mreže u more, marljivo raditi u vinogradu, sijati i žeti, trgovati biserima, pomagati ranjeniku na cesti, primiti i pogostiti putnika... Bog se brine za nas na stotinu načina, na toliko načina moramo i sami voditi brigu o sebi i o bližnjima, svaki dan iznova nastojmo biti jedni drugima podrška i pomoć!