Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji - 21. svibnja 2008.

Papa Benedikt XVI. je danas održao opću audijenciju u Bazilici svetoga Petra i u dvorani Pavla VI. radi kiše koja zadnjih dana obilato pada u Rimu. U svojoj katehezi Sveti je Otac govorio o Romanu Melodijskom, jednom od najboljih pisaca bogoslužnih hvalospjeva. Draga braćo i sestre, s Romanom Melodijskim ili Slatkopojcem vraćamo se području Sirije i, kao što je slučaj sa svetim Efremom, susrećemo jednog đakona koji svoju vjeru umije opjevati poetskim izričajima. Zbog uzvišenosti svojih stihova prozvan je „kršćanskim Pindarom". Roman se rodio u Emesi (danas Homs) u Siriji oko 490. godine. Službeni bogoslužni tekst iz 10. st., „Sinaksarij", izvješćuje nas da se, primivši osnove grčke i sirijske kulture u rodnom gradu, odselio u Berito (Beirut) te ondje usavršio klasično obrazovanje i poznavanje retorike. Nakon što je zaređen za trajnog đakona (oko 515. god.), ondje je kroz tri godine propovijedao. Potom se, pred kraj vladavine Anastazija I. (oko 518.), preselio u Carigrad i ondje smjestio u samostan uz crkvu Bogorodice u četvrti Kyros. Sinaksarij govori da se u svojem pastoralnom djelovanju napose iskazao kao propovjednik te donosi ključni događaj njegova života: ukazanje u snu Majke Božje i dar pjesničke karizme. Marija ga je naime navela da proguta svitak papira. Probudivši se, Roman je počeo s ambona proglašavati: „Danas Djevica rađa nadnaravnoga" (Himan „O rođenju" I. Proemij). Postao je tako homileta-pjevač i to ostao sve do svoje smrti (nakon 555. godine) kazao je Papa.
Roman ostaje zabilježen u povijesti kao jedan od ponajboljih pisaca bogoslužnih himana istočne kršćanske Crkve. Kao što je poznato, homilija je tada bila gotovo jedina prilika za katehetsko poučavanje vjernika. Roman se tako predstavlja kao uzoran svjedok vjerskog osjećaja svoga doba. Iz njegovih tekstova možemo upoznati liturgijsku kreativnost, teološku misao, estetiku i svetu himnografiju toga doba. Mjesto gdje je Roman propovijedao bilo je svetište na periferiji. Penjao bi se na ambon smješten u središtu crkve i govorio zajednici služeći se prilično bogatim uprizorenjem: rabio je zidne slikarije ili ikone postavljene na ambon, a utjecao se i dijalogu. Njegove su pjevane homilije bile metričke, zvane „kondaci" (kontakia). Izraz kontakion, „prutić", odnosi se izgleda na štapić oko kojega se omotavao svitak liturgijskoga rukopisa ili neki drugi svitak. Kondaka koji su do nas dospjeli pod Romanovim imenom ima osamdeset i devet, no predaja mu ih pripisuje tisuću.Kod Romana se svaki kondak sastoji od kitica, najčešće između osamnaest i dvadeset i četiri, s jednakim brojem slogova, a ustrojene su po uzoru na prvu strofu (irm); ritmički naglasci redaka svih kitica oblikovani su prema naglascima irma. Svaka kitica zaključuje se pripjevom (efimnij) koji je najčešće jednak kako bi se ostvarilo poetsko jedinstvo. Usto, počeci pojedinih kitica označuju ime autora (akrostih), kojemu prethodi pridjev „ponizan". Himan se zaključuje molitvom koja se odnosi na stvarnost koja se slavi ili se u njemu spominje. Po završetku biblijskoga čitanja Roman je pjevao Proemij, obično u obliku molitve ili prošnje. Naviještao je tako temu homilije i tumačio pripjev koji se imao ponavljati u koru na kraju svake kitice koju je pjevao s povišenom kadencom nastavlja nadalje Sveti Otac.
Roman je zapravo bio više vjeroučitelj no teolog u strogom smislu. Njegova je želja bila prenijeti vjernicima Božji naum o spasenju ljudi u Kristu (oikonomia), pokazujući usku vezu između stvaranja i otkupljenja. U njegovim hvalospjevima česti su tipološki paralelizmi. Na primjer, onaj između Izaka i Krista: „Kao što za me nisi poštedio sina svoga, / ni ja poradi svih ljudi neću poštedjeti Sina svoga" (Abrahamova žrtva, 22); ili onaj između Eve i Marije (Rođenje [II]. Adam i Eva u spilji). Roman nudi i sjajan sažetak pneumatologije u skladu s Carigradskim saborom (381. god.) i bogatim naukom istočnih otaca. O Duhovima naglašava kontinuitet između Krista uzašla na nebo i apostola, to jest Crkve, te uzvisuje njezino misijsko djelo u svijetu. Na području kristologije suprotstavlja se zastranjenima arijevaca koji su nijekali Kristovo božanstvo: „Veliko je u svemiru otajstvo tvoga dolaska, / što ga učenici Arijevi hule / izjavljujući da si ti, koji si istobitan Ocu, zapravo načinjeno i stvoreno biće" (Uskrsnuće Isusovo [IV], 14) istaknuo je Benedikt XVI.
Protiv nestorijanaca donosi nauk Kalcedonskoga sabora (451. god.) o Kristu, pravom čovjeku i pravom Bogu: „Bijaše čovjek, doista, Krist, no bijaše i Bog, / ne bijaše ipak podijeljen na dvoje: Jedan je, sin jednoga Oca koji je Jedini" (Muka, 19). Što se tiče mariologije, Roman, zahvalan Djevici za dar pjesničke karizme, spominje je na kraju gotovo svih himana te joj posvećuje svoje najljepše kondake: Rođenje, Navještenje, Bogomajčinstvo, Nova Eva.Moralni nauk, na kraju, usmjeren je prema eshatologiji, posebice prema posljednjem sudu (Deset djevica [II]), pa tako i prema obraćenju u pokori i postu. Pozitivno gledajući, kršćanin mora vršiti ljubav, milosrđe. Roman naglašava prvenstvo ljubavi nad uzdržljivošću u dva himna, Svadba u Kani i Deset djevica. Drhtaj ljudskosti, žar vjere i duboka poniznost prožimaju pjesni Romana Melodijskog. Zbog svoje umjetnosti i promatranja svetog otajstva zaslužio je naslov hosios (sveti). On je primjer đakona koji uči, prima, utjelovljuje Sveto pismo. On je i učitelj umjetnosti prenošenja Riječi zajednici posredstvom pjesme, glazbe i ikona – ovim je riječima završio svoje današnju katehezu papa Benedikt XVI.
Na audijenciji je bila nazočna i skupina hrvatskih hodočasnika koje je Papa srdačno pozdravio ovim riječima: Radost mi je pozdraviti sve hrvatske hodočasnike, a na poseban način skupinu iz Splita. Uoči blagdana Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, stavljam vam na srce da sa živom vjerom, zahvalnošću i ljubavlju sve više susrećete Gospodina u ovom divnom sakramentu. Hvaljen Isus i Marija!