Uz liturgijska čitanja Svetkovine Presvetog Trojstva razmišlja vlč. đakon Ranko Papić

Draga braćo i sestre, u sunce ne možemo gledati, čak se ni letimično ne možemo zagledati u njega. Kad bismo to učinili, smjesta bismo oslijepili. Naše oči su preslabe za tako jaku svjetlost. Trojedini Bog je sunce u koje nije moguće gledati tjelesnim očima, a ne možemo ga dokučiti ni očima razuma i srca. Međutim, istina je nešto drugo. Svijet i stvari u njemu možemo promatrati samo na svjetlu koje – izravno ili posredno – dolazi od sunca. Bez tog svjetla ništa ne bismo vidjeli svojim otvorenim očima. Jednako tako možemo svijet i čovjeka shvatiti jedino u svjetlu vjere u Boga koji je Trojedini. Bez tog svjetla našli bismo se pred nerješivim zagonetkama.
Za Boga je prvo i osnovno to da postoji. Ja jesam koji jesam, rekao je sam o sebi. Mi također možemo reći za sebe da postojimo, ali nam je postojanje podareno od Boga. Bog je Trojedini. Ta složenica znači množinu i različitost. Trojedini Bog je živi Bog. Vjerska istina o tri osobe u jednome Bogu nema svoj izvor u čovjeku. To je objavljena istina. Moramo biti svjesni da je ta istina našem razumu nedostupna. Kako mogu tri božanske osobe biti jedan Bog? Kako može jedna božanska narav može biti u tri božanske osobe? Takve tvrdnje mogu se prihvatiti jedino u svjetlu vjere i s vjerom. Oholica će odmahnuti rukom i nasmiješiti se. A onaj tko malo dublje razmišlja o tome kako je svijet u svojoj raznolikosti jedinstven, kako je djelovanje mnogih stvari u svijetu tajanstveno i nedohvatno razglabanju našega razuma, zaključit će da ta raznolikost i nedohvatnost moraju imati svoju pozadinu. Moraju potjecati od Nekoga koji nije jednolično i u sebe zatvoreno biće. To biće mora istovremeno sadržavati jednostavnost i pokretljivost, različitost i jedinstvenost. Objavljena istina o Trojedinom Bogu dolazi mu u susret i govori mu da je Bog zaista takvo biće.
Zato se zemaljska kugla ponosi raznoraznim oblicima života. Tko da nabroji sve različitosti nebrojenih vrsta, tko da pohvata neuhvatljivu rasipnost nijansi u svakom pojedincu? Kad bi Bog bio samo u jednoj osobi, on bi u nekom smislu bio uvijek jedan te isti, bio bi „okamenjen“. A ovako trojstvo osoba u njemu stvara bogatstvo izmjenjivanja triju osobnosti. Zato ni čovjek nije uvijek onaj isti, već je svaki trenutak drukčiji, noviji, zreliji, bogatiji za nova iskustva, sposoban za nova djela, otvoren novim mogućnostima.
Izmjenjivanje između triju osoba u Bogu vrši se u ljubavi, to je usrećujuće međusobno darivanje i prihvaćanje. Nije li čovjek najsretniji kad daruje i kad je darovan?
U svojoj ljudskoj jednostavnosti pripisujemo svakoj Božjoj osobi posebnu „ulogu“. Međutim, te uloge moramo sačuvati u pravilnim međusobnim odnosima. Ako s nekom od njih pretjerujemo, narušili smo njihov sklad. Naglašavamo li Oca na štetu Sina i Duha, potkopavamo temelje svetopisamskih tvrdnji da je Bog Ljubav. Takav Bog postaje sve nedostupnijim i svojeglavim. Pretjerano naglašavanje Sina kao glave Crkve može se pretvoriti u napast za njene predstavnike koji će na temelju toga prisvajati sebi prevelike ovlasti. Tko je previše zagledan u Duha izlaže se opasnosti pretjeranog pozivanja na njegova nadahnuća. Ostat će zagledan u sebe, mislit će da je jedino on u pravu i neće prihvaćati mišljenja drugih. Odnosi triju osoba u Bogu savršeno su usklađeni. Neka to bude i nama poticaj i izazov da usklađujemo svoje međusobne odnose.
Današnje evanđelje govori da je Bog ljubio svijet. Ljubio ga je tako i toliko da je dao svoga Sina Jedinorođenca! Ta ljubav je sunce. Tko se na tom suncu grije, uvijek će ga obasjavati svjetlost i bit će mu toplo.