Obitelj - jedinstvena stvarnost

U palači svetoga Kalista, sjedištu Papinskoga vijeća, u Rimu danas je započela XVIII. opća skupština Papinskoga vijeća za pastoral selilaca i putnika, na kojoj se raspravlja na temu „Seleća i putujuća obitelj“. Kardinal Renato Raffaele Martino, predsjednik Vijeća, otvorio je radove skupštine, a o izazovima za obitelj selilaca u razgovoru za naš radio govorio je nadbiskup Agostino Marchetto, tajnik vijeća. Opće se stanje obitelji također odražava na obitelji selilaca i putnika – istaknuo je nadbiskup i dodao kako je veoma dobro poznato, zahvaljujući uputi „Prema seliocima ljubav Kristova“, ono što izvana prijeti obitelji, a za današnju obitelj ozbiljan problem dolazi iz srca muškarca i žene koji žele ustanoviti obitelj. U našemu takozvanome „iskoristi i baci“ društvu često se misli da je brak ugovor koji se može poništiti ako više nije po volji ugovaratelja.Više se ne razmišlja da je obitelj jedinstvena stvarnost, da ona nije zbroj njezinih sastavnica. Obitelj se mora čuvati, sa svim radostima i zadovoljstvima, unatoč svim njezinim bolima, žrtvama i tegobama. Treba imati na umu da je obitelj stvaranost koja na zemlji najviše sliči životu Presvetoga Trojstva. Ne smije se napuštati obitelj čim se pojavi neka teškoća. O tome bi se moglo opširno govoriti – rekao je nadbiskup.
Osvrnuvši se pak na selilačke obitelji, rekao je kako one imaju posebne probleme ovisne o njihovome kretanju. Općenito je riječ o razdvajanju obitelji, kada se sele samo neki njezini članovi; drukčiji su pak problemi kada se seli čitava obitelj. Teškoće koje članovi obitelji susreću u novonaseljenoj zemlji često uzrokuju obiteljsko raslojavanje. Čak i oni koji su zaposleni u turizmu ili na brodovima trpe zbog odvojenosti od obitelji, premda je njihov izostanak privremen i povremen. Tko radi u zračnim lukama ima neobično i dugo radno vrijeme, to također utječe na obiteljski život. Duga izbivanja, nažalost – a to je također slučaj izbjeglica i prebjega – mogu prouzročiti bračnu nevjernost. Osim toga, nenazočan roditelj gubi autoritet (možda i osjećaj) nad djecom i kod djece. Tko ostaje s djecom mora biti otac i majka, a djeca osjećaju nedostatak iseljenoga roditelja. U tuđinskoj pak zemlji djeca pate zbog razlike između roditeljske kulture i kulture zemlje u kojoj žive s osjećajem dvojakoga, upitnoga pripadništva... ostajemo li ovdje? – rekao je nadbiskup.
Na upit kakvo rješenje nudi Crkva, rekao je kako Crkva u biti predlaže dvije stvari. Prvo, trajni kršćanski odgoj mladih koji će se ženiti i osnivati obitelji, jer mogu biti rasadnik kršćana, a to je njihov poziv. Ako znaju da su kršćani, ma gdje bili i u bilo kakvoj okolnosti, onda se mogu suočiti sa svim problemima koji tište obitelj, premda ih ne mogu uvijek riješiti. Drugi se prijedlog posebice odnosi na selilaštvo, a to je pastoralni rad s obiteljima selilaca, što Crkva već čini. Riječ je o kapelanima i pastoralnim djelatnicima u raznim sredinama: među seliocima, u izbjegličkim kampovima, u zračnim i morskim lukama, turističkim odredištima, među nomadima, izlagačima, cirkusantima i na sveučilištima. S tim obiteljima treba živjeti gdje one žive u trenutcima radosti i u bolnim situacijama, pomoći im da u svim okolnostima otkriju radost Božje ljubavi. Ako se svaki član obitelji osjeća ostvarenom osobom, obitelj će se lakše održati čvrstom – zaključio je nadbiskup.