Uz liturgijska čitanja Sedme Vazmene nedjelje razmišlja vlč. đakon Ranko Papić

Draga braćo i sestre, u prvom čitanju imamo priliku čuti kako su apostoli okupljeni zajedno s Marijom, majkom Isusovom, u dvorani posljednje večere gdje mole. Možemo reći da je duša Crkve molitva i to ne bilo kakva već jednodušna i postojana molitva. Čitav Isusov život je naime bio prožet molitvom! Svaki susret, događaj, iskustvo, čudo Isusovo je “isprepleteno“ molitvom, ili prije ili za vrijeme samoga čina, ili poslije, kao zahvalom. Isus je stalno molio, a današnje prvo čitanje nam svjedoči da ga apostoli vjerno nasljeduju u tome. Molitva je život, stav života prema Bogu i prema bližnjemu, i kao takav stav–život treba biti nazočna u svim prilikama i neprilikama života. To znači stalno moliti. Kršćanin ne može niti jednog trenutka živjeti, slijediti Isusa bez molitve. Zato zamolimo Gospodina prije svega da nas nauči moliti, a zatim da nam da snage da budemo ustrajni. Dopustimo Bogu da uđe u naš život u naše obitelji, da nas zahvati svojom ljubavlju i da nas vodi!
U drugom čitanju nam apostol Petar poručuje „Blago vama ako vas pogrđuju zbog imena Kristova“. Petar ovdje iznosi misao blaženstva: Gospodinov je svjedok sretan u patnjama jer ga one ujedinjuju s Kristovom mukom! Koliko god nam se to činilo teško nastojmo uistinu gledati očima vjere na poteškoće i patnje u životu i vidjeti ćemo ih u potpuno drugom svijetlu. Tada nam one više neće biti teret i zapreka u životu već put našega posvećenja i našega spasenja! Imajmo uvijek u mislima i srcu sve ono što je Isus radi nas prošao i pretrpio dobrovoljno! Neka nam On bude primjer i poticaj u životu, neka On bude izvor naše snage.
U evanđelju Isus moli svoga Oca za sve one koje mu je dao. Moli za nas koji živimo u ovome svijetu u kojemu smo primili poslanje da svoju braću upoznamo s Ocem i njegovim sinom Isusom Kristom. Isus nam ostavlja u nasljedstvo ni manje ni više nego svoj vlastiti odnos s Ocem. Isus je ljubljeni Božji Sin, njegov pogled je u istom trenutku okrenut i prema nebu i prema zemlji, prema Ocu i prema svoj njegovoj djeci. Ono što molitva traži, darovano je već u samoj molitvi. Isusova proslava događa se sada, dok razgovara s Ocem. Isto tako i proslava onih koji su mu dani, neće biti tek nakon smrti, ona se događa u sadašnjosti! Svatko tko prianja uz Isusa i moli u njemu, sudjeluje u slavi koju On ima oduvijek pri Ocu. U ovoj Sinovskoj molitvi su prisutna sva braća i sestre, svi mi koji se zajedno u njemu i s njime obraćamo Ocu s ljubavlju. Otac, kojemu se Isus obraća, je više nego ikada „naš“ Otac. Sve ono što želimo i za čime osjećamo potrebu, već nam je dano ako molimo na način kako je i Isus molio. S ovom molitvom Isus nam daje ključ pomoću kojega ćemo ući u misterij njegove muke i otkriva nam koji su plodovi. Događaji koji slijede proizlaze iz njegove ljubavi prema Ocu i prema nama. Isus se potpuno predaje svome Ocu znajući da će na taj način u njemu i u nama zasjati Njegova slava. Isus je Sin koji je svijetu objavio Boga kao Oca. Dovršivši svoju misiju, vraća se Onomu koji ga je i poslao. Ali ne vraća se sam, već kao Prvorođenac među mnogom braćom. Crkva je zajednica onih koji su vidjeli slavu Jedinorođenoga: upoznajući njega i Oca, imaju život vječni.
I ovom prilikom uputimo svome Ocu molitve na onaj isti način kao što je to učinio Isus. Neka nam Gospodin da snage da u ovom današnjem svijetu možemo biti njegovi vjerni svjedoci, a našu nebesku Majku Mariju zamolimo da nas prati svojim zagovorom.