Papin govor u skupštini Ujedinjenih naroda

Papa Benedikt XVI. je nakon jutarnje mise u kapeli apostolske nuncijature u Washingotnu u 8 sati i 45 minuta po lokalnome vremenu, 14 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome, poletio iz vašingtonske vojne zrakoplovne luke a u međunarodnu zračnu luku u New Yorku stigao je u 9 sati i 45 minuta po lokalnome vremenu, 15 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome. Papa se iz zračne luke helikopterom prevezao do heliodroma u Wall Streetu, odakle se izravno zaputio u sjedište Ujedinjenih naroda gdje su ga u 10 sati i 45 minuta po lokalnome, 16 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome, vremenu dočekali glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon s predsjednikom Opće skupštine Kerimom Srđanom iz Makedonije. Nakon privatnoga razgovora s glavnim tajnikom Banom Ki-munom, Benedikt XVI. pred predstavnicima 192 države zahvalio je predsjedniku Opće skupštine i glavnom tajniku na riječima dobrodošlice i pozivu da posjeti središnje urede Organizacije Ujedinjenih naroda, potom je pozdravio nazočne veleposlanike i diplomatsko osoblje država članica uključujući narode koje predstavljaju.
Osvrnuvši se na cilj i poslanje Ujedinjenih naroda, rekao je kako narodi od Organizacije očekuju da bude vjerna nadahnuću koje je vodilo njezino ustanovljenje, da bude središte usklađivanja djelovanja narodâ u postizanju zajedničkih ciljeva: mira i razvoja. Poput pape Ivana Pavla II. koji je 1995. godine s iste govornice rekao da bi Organizacija trebala biti „moralno središte, u kojem se svi narodi svijeta osjećaju kod svoje kuće, razvijajući zajedničku svijest kako su, tako reći, jedna obitelj narodâ. Načela na kojima se temelji Organizacija – želja za mirom, traženje pravde, poštovanje dostojanstva ljudske osobe, humanitarna suradnja i potpora – očituju prave čežnje ljudskoga duha i čine ideale koji bi trebali biti osnova međunarodnih odnosa. Kao što su moji prethodnici papa Pavao VI. i Ivan Pavao II. na istoj govornici istaknuli, riječ je o temama koje Katolička crkva i Sveta Stolica pozorno i sa zanimanjem slijede, u vašem se djelovanju vidi kako problemi i sukobi koji se odnose na svjetsku zajednicu mogu biti podvrgnuti općem uređenju. Ujedinjeni narodi utjelovljuju čežnju za višim stupnjem međunarodnoga usmjeravanja, nadahnutoga i vođenoga načelom supsidijarnosti, kadrim na pitanja ljudske obitelji odgovoriti putem obvezujućih međunarodnih normi i strukture sposobne usklađivati svakodnevni život nacija. To je još potrebnije u doba kada kušamo očiti paradoks multilateralnoga konsenzusa koji je u krizi zbog njegova podvrgavanja odlukama pojedinaca, iako svjetski problemi zahtijevaju jednodušan pothvat međunarodne zajednice – istaknuo je Papa.
Govoreći o potrebi da odgovorni ma međunarodnoj razini zajedno djeluju i očituju dobru vjeru, poštujući zakon i promičući solidarnost u korist nerazvijenijih, rekao je kako misli na države u Africi i drugim dijelovima zemaljske kugle koje ostaju na rubovima istinskoga cjelovitog razvoja, stoga su u opasnosti kušati jedino negativne učinke globalizacije. U kontekstu međunarodnih odnosa, treba priznati veću ulogu koju imaju norme i strukture po sebi usmjerene na promicanje općega dobra, dakle zaštitu ljudske slobode. Ta pravila ne ograničavaju slobodu; naprotiv, promiču je, kada zabranjuju ponašanja i čine koji su protiv općega dobra, onemogućuju njezino uživanje i slijedom toga dovode u pitanje ljudsko dostojanstvo. U ime slobode između prava i dužnosti mora postojati odnos, po kojemu je svaka osoba pozvana odgovarati za svoje odluke, prouzročene odnosom s drugima – istaknuo je Benedikt XVI.
Osvrnuvši se na način primjene znanstvenih i tehnoloških otkrića, rekao je kako neki vidici te primjene predstavljaju jasno kršenje stvoriteljskoga reda, ne samo da proturječe svetosti života nego ljudsku osobu i obitelj lišavaju njihova naravnoga identiteta. Međunarodno djelovanje ne treba samo jamčiti razumno služenje tehnologijom i znanošću nego mora otkriti istinsku sliku stvaranja. Znanstvena metoda mora poštovati etičke imperative – primijetio je Sveti Otac.
Govoreći o odnosu između Ujedinjenih naroda i pojedinih država istaknuo načelo supsidijarnosti. Primarna obveza svake države je zaštita naroda od teških i stalnih kršenja ljudskih prava, od posljedica humanitarnih kriza, koje su ljudsko ili prirodno djelo. Ako države nisu kadre jamčiti takvu zaštitu, međunarodna zajednica mora intervenirati pravnim mjerama predviđenim Poveljom Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim mjerama. Djelovanje međunarodne zajednice i njezinih ustanova, poštujući ustavna načela međunarodnoga poretka, nikada ne treba tumačiti kao nepoželjno nametanje i ograničavanje suverenosti. Naprotiv, ravnodušnost ili pomanjkanje djelovanja nanose stvarnu štetu. Osjeća se potreba dubljega istraživanja načina suzbijanja i nadziranja sukoba, istražujući sve moguće diplomatske putove, potičući i najslabije znakova dijaloga ili želje za pomirbom. Antičko pravo „ius gentium“ načelo je „zaštitne odgovornosti“ smatralo temeljem vladareva djelovanja prema vladajućima. Tu je odgovornost u doba stvaranja nacionalnih država Francisco de Vitoria, kojeg se smatra prethodnikom ideje Ujedinjenih naroda, opisao kao sastavnicu zdravoga razuma prihvaćenog od svih država, i kao rezultat međunarodnoga poretka čija je zadaća uređivati odnose među narodima – istaknuo je Papa.
Osvrnuvši se na pravo shvaćanje o ljudskoj osobi, primijetio je kako načelo odgovornosti mora upućivati na ideju o osobi kao slici Stvoriteljevoj, na želju za bitnom i apsolutnom slobodom. Ustanovljenje Ujedinjenih naroda poklapa se s dubokim gnjevom čovještva kušanim odstranjivanjem transcendentnosti i naravnoga zakona što se očitovalo u teškome kršenju slobode i ljudskoga dostojanstva. Kada se to dogodi, onda su u opasnosti objektivni temelji vrednotâ koje nadahnjuju i upravljaju međunarodnim poretkom, a u temelju se narušavaju obvezujuća i nepovrjediva, određena i po Ujedinjenim narodima učvršćena pravila. Pred novim i ustrajnim izazovima, grješka je posezati za pragmatičnim pristupom, čiji je cilj odrediti „zajednički teren“, ograničen u sadržaju i učincima – rekao je Benedikt XVI.
Spomenuvši 60. obljetnicu Povelje ljudskih prava, rekao je kako je bitno za univerzalnost tih prava i njihovu zaštitu priznati njihov vjerski temelj unatoč posebnim, oprečnim, društveno-političkim kontekstima. Povelja je bila rezultat podudarnosti vjerskih i kulturnih tradicija, koje su u srce ustanova, zakona i društvenih pothvata željele staviti ljudsku osobu te da ona bude smatrana bitnom za svijet kulture, religije i znanosti. Očito je da priznata i opisana prava u Povelji pripadaju osobi kao takvoj, koja je najuzvišenija točka stvoriteljskoga Božjega plana za svijet i povijest. Ta se prava temelje na naravnome zakonu, zapisanome u ljudskome srcu, nazočnome u raznim kulturama i civilizacijama. Istrgnuti ljudska prava iz toga konteksta značilo bi suziti njihov okvir i popustiti pred relativističkim shvaćanjem, prema kojemu bi se značenje i tumačenje prava moglo mijenjati, a njihova bi univerzalnost mogla u ime različitih kulturnih, političkih, društvenih čak i religioznih konteksta biti nijekana. Ne smije se dopusti da ta ogromna različitost gledišta zatamni činjenicu da nisu samo prava opća nego je to i osoba, koja je nositelj tih prava. Život zajednice, na nutarnjoj i međunarodnoj razini, jasno očituje kako su poštovanje prava i posljedična jamstva mjerila općega dobra koja služe vrjednovati odnos između pravde i nepravde, razvoja i siromaštva, sigurnosti i sukoba. Promicanje ljudski prava najučinkovitija je strategija za uklanjanje nejednakosti između država i društvenih skupina, kao i za povećanje sigurnosti – kazao je Papa i dodao kako je zasluga Opće deklaracije što se različite kulture, pravna i društvena uređenja, slažu oko temeljne jezgre vrednota, dakle i prava. Potrebno je danas pojačati napore pred pritiscima da se preispitaju temelji Opće deklaracije i da se uzdrma njihova nutarnja jedinstvenost, kako bi se tako olakšalo udavljivanje od zaštite ljudskoga dostojanstva radi zadovoljavanja jednostavnih, često posebnih, probitaka. Povelja je naprotiv učvrstila uvjerenje da je poštovanje ljudskih prava uglavnom ukorijenjeno u nepromjenjivoj pravdi, na kojoj se temelji obvezujuća snaga međunarodnih proglasa. Taj vidik često se zanemaruje kada se pravima u ime korisnosti želi oduzeti njihovu pravu ulogu. Budući da prava i posljedične obveze proizlaze iz međuljudskoga djelovanja, lako je zaboraviti da su ona plod općega osjeća pravde, zasnovanoga prije svega na međusobnoj solidarnosti i stoga vrijede za sva vremena i sve narode. Prava treba poštovati jer su izraz pravednosti, a ne samo zato što to nalaže zakon – istaknuo je Benedikt XVI.
Govoreći o novim izazovima rekao je kako sposobnost razlikovanja između zla i dobra postaje bitnom u kontekstu zahtjeva koji se odnose na život i ponašanje osoba, zajednica i naroda. Razlikovanje očituje kako povjeravanje pojedinim državama, njihovim zakonima i ustanovama, isključive odgovornosti zadovoljavanja čežnja osoba, zajednica i čitavih naroda može ponekad imati posljedice koje isključuju mogućnost društvenoga uređenja koje poštuje dostojanstvo i prava osobe. S druge pak strane, viđenje života čvrsto ukorijenjeno na religioznoj dimenziji može pomoći postizanju tih ciljeva, budući da priznavanje transcendentne vrednote svakoga muškarca i žene potiče obraćenje srca, što se očituje u otporu protiv nasilja, terorizma i rata, te u promicanju pravde i mira. Osim toga, to viđenje pogoduje međuvjerskome dijalogu koji Ujedinjeni narodi trebaju podupirati, jednako kao i dijalog na drugim područjima ljudske djelatnosti. Dijalog treba priznati kao sredstvo pomoću kojega razne sastavnice društva mogu iznositi vlastita gledišta i pripremati prihvaćanje istine o vrednotama i posebnim ciljevima. Slobodne religije mogu neovisno voditi dijalog o misli i životu, a ako se politika ne miješa u taj dijaloga onda od toga imaju koristi pojedinac i zajednica. Ujedinjeni se narodi mogu osloniti na rezultate međureligijskoga dijaloga i okoristiti se iskustvom vjernika u službi općega dobra. Vjernici trebaju svoje vjersko viđenje predlagati kao cjelovito poštovanje istine, suživota, prava i pomirbe. Ljudska prava moraju uključivati pravo na vjersku slobodu, shvaćenu kao osobna i zajednička, takvo shvaćanje očituje jedinstvo osobe, iako jasno razlikuje između dimenzije građanina i vjernika. Javna rasprava mora biti dostupna svima, stoga je nezamislivo da se vjernici moraju odreći svoje vjere ako žele biti aktivni građani. Kako bi se uživalo vlastita prava nikada ne treba nijekati Boga – zaključio je Benedikt XVI.