Provincijalka sestra Korona Cigić o problemima u djelovanju sestara milosrdnica u Bosni i Hercegovini

U nastavku razgovora o Družbi sestara milosrdnica, naš dopisnik iz Sarajeva msgr. Ivo Tomašević razgovarao je s provincijalkom sestrom Koronom Cigić, između ostaloga, o brojnim problemima na koje su sestre nailazile u svojemu djelovanju, te o novim zvanjima.

Nakon drugog svjetskog rata sestre milosrdnice, kao i druge zajednice i cijela Crkva, proživjele su teške trenutke i velike nepravde.
Sestre su doista tih godina prolazile pravu Kalvariju. Jednim aktom ostaju bez sve svoje imovine, čak i bez stambenog prostora. Oduzeto im je samo 13 školskih zgrada, da ne spominjem njive, šume i sve ostalo. Ako su željele ostati u bolnici, morale su obići građansko odijelo i tražiti stan. Više njih je to i učinilo i tako su opstale. Sestre koje su radile u školi tražile su bilo kakvo radno mjesto u uredima, bankama, knjižicama i slično. Iako su se s vremenom snašle i dobivale stanove od svojih radnih organizacija uvijek je postojala želja da se ponovo okupe u zajednicu. To im je uspjelo najprije u Sarajevu, na Stupu kada su kao udruženje od 12 građanki kupile jednu veću kuću i ponovo se okupile. S vremenom su ponovo smjele nositi redovničko odijelo, pa i u bolnici. Slično je bilo i sa drugim mjestima u Bosni i Hercegovini.
I nedavnom ratu sestre su proživljavale ono što i cijela Crkva na ovim prostorima. Kako uspijevate u obnovi oštećenog i porušenog?
Mislim da nema ni jedne zajednice u provinciji koja na neki način nije osjetila strahote rata. Sestre su morale napustiti samostane u Trebinju, Banjaluci, Derventi i na Stupu. Ti su samostani bili srušeni ili teško oštećeni. Naša sestra Cecilija Grgić, katehistica, ubijena je i zapaljena u župnom uredu u Presnačama kod Banjaluke, zajedno sa župnikom vlč. Filipom Lukendom. Po prestanku rata krenule smo u obnovu. Zahvaljujući svesrdnoj pomoći mnogih dobrih ljudi i organizacija sa raznih strana svijeta uspjele smo nakon rata ponovo otvoriti 8 kuća. Molimo Boga da obnova duha i žara u poslanju, prati ovu materijalnu obnovu.
Kardinal Puljić je u prošlu subotu blagoslovio obnovljeni samostan sestara milosrdnica u Derventi, župi koja je prije rata brojala oko 9.000 katolika a sada ih je manje od 400 odnosno 347, prema riječima župnika vlč. Filipa Maršića. Opišite nam djelovanje sestara, koje su od srpnja prošle godine u Derventi, te vrlo dobro surađuju s tamošnjim župnikom.
Derventski kraj je jedan od simbola stradanja u prošlom ratu. Zato je i među sestrama, pogotovo među onima koje su tamo rođene, uvijek postojala želja vratiti su u Derventu i biti od pomoći malobrojnim povratnicima. Za sada tamo djeluju dvije sestre: Zorislava Katić i Petronila Kovačević. Jedna je medicinska sestra a druga katehistica. Sestre će nastojati biti od pomoći starima, bolesnima i samima, te apostolski djelovati pomažući derventskoj i okolnim župama. Dvije su gospođe u nevolji već našle stan i utočište u sestarskoj kući.
Nerijetko vlada mišljenje i kod katolika da ne vrijedi ići djelovati tamo gdje su katolici manje brojni. Vi ste rođeni i rasli u Kruševu kod Mostara a već dugo godina živite i djelujete u Sarajevu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome.
Pozvani smo djelovati na svakom mjestu, pomoći ako možemo svakom čovjeku. Naša provincija je prije imala, a i danas ima zajednice gdje su katolici većina, a isto tako i gdje ih je vrlo mali broj. Nastojimo se prilagoditi situaciji u konkretnoj sredini. Ako ljudima pričamo kako je potrebno vratiti se na svoje, onda bi i same trebale učiniti isto. Sjećam se za vrijeme rata i opsade Sarajeva često sam morala odgovarati na pitanje što ću tamo. Ako su moje susestre došle ovdje dok su vladali Turci odakle meni pravo otići.
Mnoge zajednice se susreću s poteškoćom malog broja novih zvanja. Bosna i Hercegovina je bila poznata po brojnim duhovnim zvanjima. Kako Vaša provincija stoji na tom planu i što bi poručile djevojkama koje razmišljaju o redovničkom pozivu?
Kad se sjećamo broja sestara kroz povijest i gledamo kolike su potrebe jasno da nas je malo. Zato svako dan molimo da nas Bog obdari novim zvanjima. Ipak, kad se usporedimo sa milosrdničkim zajednicama u Zapadnoj Europi onda smo u velikoj prednosti. Uspoređujući se sa brojem i starosnom strukturom sestara u našoj družbi, s radošću također ističem da je naša provincija opet u prednosti.
Što bih preporučila djevojkama koje razmišljaju o red. Pozivu!
Najprije da mole Boga da njihov izbor bude u skladu s onim što im je On odredio. Ako je to život u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, bilo u nekom od kontemplativnih samostan ili u jednoj od aktivnih red. zajednica neka ne budu kukavice, neka bar probaju. Nije sramota tražiti vlastiti put.
Hvala lijepa za ovaj razgovor.