Sestre Milosrdnice - dolazak u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu

O povijesti Družbe sestara milosrdnica, te o dolasku njezinih sestara u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, naš dopisnik iz Sarajeva msgr. Ivo Tomašević razgovarao je s provincijalkom sestrom Koronom Cigić.

Molimo Vas da nam kažete ukratko o nastanku i razvoju Družbe sestara milosrdnica.
Družba sestara milosrdnica nastala je u 17 stoljeću, točnije 1633. godine u Parizu. Osnovali su je sv. Vinko Paulski i sv. Lujza de Marillac, želeći bar donekle ublažiti bijedu nevoljnika ovog velikog grada. Bili su to siromasi, bolesnici, zarobljenici, napuštena djeca. Ovim velikanima kršćanske ljubavi javljaju se djevojke i žele ih slijediti. Nastaje zajednica koja i dobiva ime Kćeri Kršćanske Ljubavi. One žive svoj poziv u bolnicama, na ulici, u kućama. što do tad nije bio običaj, a siromahe trebaju smatrati svojim gospodarima.
Družba se brzo širila i razgranala u veliki niz danas samostalnih zajednica. Naš ogranak potječe iz Austrije. 1845. godine u Zagreb je došlo prvih 6 sestara. I to je kolijevka današnje Družbe koja ima 6 provincija, 2 delegature i oko 800 sestara.

Prvi koraci sestara milosrdnica prema Bosni i Hercegovini dogodili su se prije 137 godina. Tko ih je pozvao i kakvi su bili počeci njihova djelovanja.
Pozvao ih je apostolski administrator fra Paškal Vujičić. Prve sestre dolaze u Bosnu i Hercegovinu iz Zagreba, još 1871. godine, najprije u Sarajevo, a potom i u skoro sve veće gradove. Rade na dva glavna polja naše karizme, u školi i bolnici. Do drugog svjetskog rata Družba ima zajednice u Banjaluci, Brčkom, Derventi, Žepču, Sarajevu, Bugojnu, Travniku, Docu kod Travnika, Mostaru, Ljubuškom, Tomislavgradu i Livnu. I bile su to velike zajednice. Na primjer. u Sarajevu u školi radi 37 sestara a u bolnici čak 100.

Prvi vrhbosanski nadbiskup je vrlo dobro surađivao sa sestrama milosrdnicama i još prije nego je postao nadbiskup. Čak ih je i pratio na njihovu putu u Hercegovinu. Opišite nam taj put.
Naša je zajednica uvijek bila dosta brojna a njena karizma je takva da su joj mnogi na različite načine željeli pomoći, i bili na usluzi. I kasniji vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler bio je jedan od njih. Uz to je prijateljevao sa tadašnjim superiorom Družbe, preč. Fidelisom Hoeppergerom. Zanimljivo je sjećanje sestara koje su prvi put odlazile u Mostar u pratnji njih dvojice. Bilo je to u jesen 1872. godine. Iz Zagreba do Trsta išli su vlakom, zatim lađom do Ploča, vlakom do Gabele, a onda su svi trebali jahati na konjima. Sestra opisuje strah od hladne Neretve s jedne strane, te radost i otvorenost onih koji su ih gledali i dočekivali.

Nadbiskup Stadler i svoju prvu pontifikalnu Misu slavio upravo u kući sestara milosrdnica u Zagrebu pošto je zaređen u Rimu. Sestre milosrdnice su bile i u trenucima kada je prelazio s ovoga na onaj svijet.
Povezanost nadbiskupa Stadlera sa sestrama u Zagrebu nastavila se i u Sarajevu gdje su ga dočekale kad je kao nadbiskup stigao u ovaj grad. I bio im je kao otac. U kronici stoji da je kupio zemljište, tada na kraju grada, a danas u glavnoj ulici Sarajeva, i poklonio ga sestrama da na njemu sagrade školu. A kako se velik broj sestara bavio njegom bolesnika nije nikakvo čudo da su sestre bile uz njega kad je preminuo.