Uskrs u svijetu

Uskrsna se nada na Srednjem Istoku pretvara u pokušaj ponovnoga pokretanja mirovnoga postupka, dok je uskrsna slavlja u Svetoj zemlji obilježio kraj mandata latinskoga jeruzalemskog patrijarha Michela Sabbaha. Zbog stanja na tom području, Vazmeno je bdijenje održano u subotu rano ujutro. Tako je Bazilika uskrsnuća možda bila prva od svih crkvi u svijetu u kojoj je održano Vazmeno bdijenje – majka svih bdijenja. Međutim, vrhunac uskrsne radosti bio je u nedjelju ujutro, u bazilici Svetoga Groba, kada je msgr. Michel Sabbah predvodio pontifikalnu Svetu Misu. Tako je proslavio i posljednji Uskrs kao latinski patrijarh.
U Iraku, Uskrs je prošao u znaku nasilja. Narod u toj zemlji ove uskrsne blagdane živi u trpljenju, ali i u znaku nade. Patnje i teškoće, čini se da su još više ojačale duh hrabrosti za suočavanje i s ovim razdobljem punim kušnji koje proživljavaju u svojoj povijesti – kazao je za našu radio postaju nadbiskup Francis Chullikat, apostolski nuncij u Iraku. Ne čini se da su se irački kršćani pomirili sa sadašnjim stanjem i trpljenjem, nego se osjećaju poduprti svojom dubokom vjerom koje se nikako ne žele odreći, i za koju su spremni dati čak i vlastiti život. Oni sadašnje stanje, naime, prihvaćaju u kršćanskome duhu, a posebice u trenutku Velikoga tjedna. Nastoje svjedočiti vjeru ukorijenjenu u nadi u novi život, jer samo Isus može obnoviti svijet i unijeti mir u srca ljudi – dodao je nadbiskup.
Uskrs je svetkovina nade i u Aziji, gdje katolička manjina slavi taj blagdan živeći s drugim religijama, i u znaku pomoći onima koji trpe. Ovaj je Uskrs posebno doživljen na Tibetu, koji je prošlih dana bio mjesto velikoga nasilja. I u Afganistanu, ovu su svetkovinu obilježile brojne nevolje, jer i dalje traju vojne akcije protiv pobunjenikâ. Unatoč tomu, Uskrs u Aziji obilježen je i nadom u mir koji samo Krist može podariti. U Pakistanu i u Indoneziji, obredi su održani pod policijskim nadzorom zbog opasnosti od terorističkih napada, ali kršćani se nisu ustrašili te su u velikome broju sudjelovali na obredima. Tijekom Korizme činili su karitativna djela i pružali pomoć susjedima i siromasima u svojim četvrtima, bili oni muslimani ili kršćani. Pomoć siromašnima obilježila je i život brojnih zajednica u Hong Kongu, Seulu i Bangkoku, i to posebice ona pružena starijim osobama i invalidima. U Vijetnamu Crkvu poštuju čak i ateisti, koji donacije najradije dodjeljuju kršćanima, kako bi one bile potom predane siromašnima i gubavcima. U Aziji, obilježenoj nasiljem, svi mole za mir, a među njima i jedina katolička zajednica na Tibetu. Kršćana na Tibetu ima sveukupno 500, i u dobrim su odnosima s budističkim monasima toga područja.
Uskrs je, međutim, poseban blagdan za novokrštenike. Tijekom Vazmenoga bdijenja, u svim su crkvama u Indiji, Kini, pa čak i u Mongoliji, kršteni katekumeni. Crkva u Mongoliji vrlo je mlada, rođena je 1992. godine, i ima samo 400 članova. Ove je godine bilo 20 krštenika, i to djece i odraslih.
Afrika, kontinent–simbol problemâ u svijetu. Međutim, uz sve patnje, ne nedostaju primjeri nade, poput Ugande gdje će u petak (28. ožujka) biti potpisan konačni mirovni sporazum Vlade iz Kampale s pobunjenicima – javio je za našu radio postaju Giulio Albanese, misionar kombonijanac. Crkve u Africi znaju iskazati uskrsna otajstva, i to ponajviše zbog toga što u suvremenome novinarskom jeziku, Afrika još i danas predstavlja metaforu nevoljâ koje muče naš jadni svijet. Pa ipak, koliko god mogu biti veliki problemi u Africi, valja se potruditi i ići dalje od uobičajenih površnih poimanja određenih obavijesnih sredstava. U stvari je riječ o pravim predrasudama, jer Afrika je kontinent višestoljetne mudrosti, mjesto zanosâ, veliko more etničkih skupina s vlastitim povijestima, udaljenima od našega svijeta. To je, dakle, kontinent koji ne traži naše dobročinstvo puno samilosti, nego zaziva priznavanje, posebice na Uskrs, vlastitoga dostojanstva – rekao je o. Albanese.
Što se pak tiče Latinske Amerike, u godini punoj promjena za taj kontinent, Uskrs je donio još više nade u obnovu, moguću na tragu zanosa iz brazilskoga grada Aparecide, zbog prošlogodišnjega Papina pohoda. U srcima građana Latinske Amerike sve više raste uvjerenje da su – kako je tom prigodom rekao Sveti Otac – odgovarajuće strukture nezaobilazni uvjet za pravedno društvo, ali one ne nastaju i ne djeluju bez moralne suglasnosti društva o temeljnim vrednotama i o potrebi življenja tih vrednota, uz nužno potrebno odricanje, pa i protiv osobnoga interesa. Tako je u posljednjih godinu dana sve više rasla svijest o moralnim pitanjima koja nisu više stavljena u privatnu sferu, nego su postavljena u središte društvenoga, gospodarskoga, političkoga i kulturnoga života, pa su tako i za Uskrs kršćani osjetili žurnu potrebu moralne suglasnosti. I u Europi, uskrsno je vrijeme prigoda za razmišljanje o tome kako promicati istinsku duhovnu obnovu – kazao je to u razgovoru za našu radio postaju Salvatore Martinez, predsjednik Obnove u Duhu. Potrebno je da Europa ponovno počne kršćanski razmišljati, i pritom ne dopustiti da humanizam i kršćanstvo izgledaju odvojeni, ili čak suprotstavljeni. Prava europska kriza je duhovne naravi, prije nego gospodarske i političke. Zbog toga je potrebno novo duhovno rađanje, gotovo kako bi se spojila tri područja na kontinentu koja se još uvijek ne uspijevaju sastati: Sjeverna Europa, koja je sve više namirena, bogata i zabrinuta za materijalno blagostanje; zatim Istočna postkomunistička Europa koja želi novi život, i Južna Europa u kojoj se tri monoteističke religije, velike mediteranske kulturne tradicije, muče u dijalogu i životu u miru – napomenuo je Martinez.