Uz liturgijska čitanja Nedjelje Gospodinova uskrsnuća razmišlja otac Zdenko Križić

Kada je na Veliki petak navečer pokopan Sin Čovječji Evanđelisti bilježe da je nastala tama po cijeloj zemlji. Ta tama koja je prekrivala cijelu zemlju prodrla je duboko i u dušu Isusovih učenika i prijatelja.
Mnogi su već prije pobjegli ili prešli na drugu stranu, neki su ga još slijedili „iz daleka“, da bi onda nakon njegova pokopa svi se vratili svojim kućama i profesijama koje su napustili prije tri godine, zasigurno duboko razočarani.
Evanđelist bilježi da su se neki vraćali s Kalvarije „udarajući se u prsa“. Ne kaže da li je to zbog iskrenog kajanja zbog grijeha zbog kojih je na križ završio Sin Božji, ili je to kajanje nekih za uzalud izgubljene tri godine lažne nade koju su polagali u tog čovjeka, Isusa.
Bilo bi zanimljivo znati što je tada razmišljao Matej, bivši carinik, koji je napustio jedno vrlo unosno radno mjesto da bi slijedio Isusa, i na koje se sada ne može više vratiti. Izgubio je dobar posao, čini se, nizašto. Oni drugi koji su bili ribari nemaju takav problem.
No, sigurno je ova Isusova tragedija duboko razočarala sve Isusove učenike. S njegovim su pokopom pokopane i sve njihove nade koje su u njega polagali. Njihov Učitelj je pokopan, teški kamen je na njegovu grobu, tu je uglavnom ostavljena i sva njihova nada.
Dvojica učenika žive još nekakve krhke i hrome nade, da bi i oni napustili Jeruzalem na putu za Emaus, jer nemaju što više očekivati. Oni samo izjavljuju da su se nadali da je Isus onaj koji će osloboditi Izraela, ali već je prošao i treći dan od kako se sve dogodilo.
Oni su se još nadali, ali sada je ishlapila i ona zadnja kap nade, jer su već tri dana prošla. Evo dužine trajanja naših nada: tri dana!
Da, nije lako čekati dugo u noći, u tami. Neki tragični događaji koji nekoga pogode imaju razornu moć: mogu u osobi ubiti svaku nadu, uvjeriti osobu da je sve definitivno izgubljeno, da se nema više što očekivati.
I žene, koje su Isusa posebno voljele, idu rano ujutro na grob, da iskažu Isusu posljednji čin ljubavi i zahvalnosti jer se na Veliki petak nije stiglo. Idu bez ikakvih posebnih očekivanja. I doživljavaju veliko iznenađenje i zbunjenost.
U grobu ne nalaze Isusa, nego ukazanje anđela koji im objavljuje zbunjujuću istinu Isusova uskrsnuća: „Uskrsnuo je, nema ga ovdje! Idite i javite učenicima“.
U istom času groblje, gdje vlada vječna šutnja, postaje istinski mravinjak. Uplašene žene trče i nose vijest učenicima. Još uplašeniji stražari groba trče i nose vijest svojim pretpostavljenima. Trče i Petar i Ivan da provjere vijest.
Groblje postaje puno života, postaje mjesto, kakav paradoks!, gdje se rodio novi život. Samo Bog može roditi ili podići život iz groba.
U trenutku smrti, Evanđelisti bilježe da „Isus viknu jakim glasom i izdahnu“. Ovaj isusov povik nije samo krik nekoga koji umire, nego i krik nekoga tko se tek rađa. To je i krik djeteta koje, tek rođeno, krikom pozdravlja novi svijet i novi život koji započinje.
S Isusovim uskrsnućem započinje era novoga svijeta. Ništa više nije kao prije. U njegovu uskrsnuću ljudski život dobiva svoj smisao.
Kod Isusove smrti hramski zastor koji je zastirao Boga razderao se na dvoje, od vrha do dna. Zastor koji je do sada u smrti zastirao i skrivao Boga, razderao se je. Jer je i najstrašniji aspekt smrti počivao baš tu: smrt je zastirala Boga, u smrti ga se nije naziralo.
Sada, baš Isusova smrt razotkriva Boga. Kakav paradoks! Bog se objavljuje baš u smrti, u grobu. Jedan poganin to prvi svjedoči u trenutku kada je Isus baš izdahnuo: „Uistinu ovaj čovjek bijaše Sin Božji“.
Isus nije bio tako jasno prepoznat kao Sin Božji dok je propovijedao i činio čudesa, kao što je prepoznat u samoj smrti. Evo nove svjetlosti koja prosvjetljuje čovjeka. Ostvaruje se davno proročanstvo: „Evo sve činim novo“.
Ovo je dan koji učini Gospodin. Dan koji sve poziva na radost, na klicanje. Ljudski život je prepoznao svoj smisao. Ima smisla i onaj život patnje, trpljenja, muke i stradanja. Ni takav život više nije besmislen.
Ovo je dan u koji je zemlja postala za trajno Božje boravište, mjesto trajne i realne Božje prisutnosti. Isusove riječi: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, jamstvo su svakome od nas da nismo sami na putu, da nismo ostavljeni bez obzira na sve moguće tame i trpljenja koje mogu doći.