Velika subota je Marijin čas

Veliki petak je Kristov čas, nakon što je ljubio svoje koji bijahu u svijetu, ljubio ih do zadnjega daška, za njih i za grijehe svijeta prinoseći žrtvu na oltaru Križa podno kojeg po Božjoj volji stajaše Marija, sa Sinom nerazdvojno vezana u žalosti i prikazivanju. Velika subota je čas Njegove majke, kada ona, Žena, Kćer Sionska i Majka Crkve podnese najveću kušnju vjere i jedinstva s Bogom otkupiteljem. U Rimu, u Papinskoj bazilici Svete Marije Velike na Veliku subotu već godinama prije podne slavi se posebni spomen Marije u iščekivanju Sinovljeva uskrsnuća. Osvrnuvši se na teološko i liturgijsko značenje toga slavlja u razgovoru za naš radio otac Ermanno Toniolo, poznati mariolog i teolog, rekao je da Marija upotpunjuje to što još nedostaje Kristovoj muci. Ona je nova Eva koja, u razdiranju srca, pravoj vjeri i apsolutnoj poslušnosti, vrši Božju volju, a postojano očekuje da se ispune Sinove riječi, cjelovita vjera Crkve, prvoga Izraela, današnje Crkve i čitavoga svijeta. U Mariji se, u bezgraničnoj nadi, sabrala vjera svijeta. Isus ostade tri dana u utrobi zemlje – kako je rekao – ali treći dan slavno uskrsnu, ispuniše se njegove riječi i čežnja čitavoga svijeta, poglavito Marijina vjera, koja ga je očekivala, zazivala i nostalgično željela njegov prvi slavni zagrljaj. S liturgijskoga gledišta, na Zapadu nema nekoga posebnog liturgijskog slavlja. Ali u prastaroj Crkvi živo je shvaćanje da je Marija most koji Veliki petak povezuje s uskrsnim osvitom, u njoj se sve okupilo. Apostoli su se razbježali, žene mislile na miomirise; Ona sama zna, čeka, nada se, vjeruje i stoga je most ljubavi koji se od Velikoga petka, Muke Gospodnje, radosno proteže prema uskrsnome jutru, koje ona, tako reći, privlači k sebi, a On, Krist, vraća joj se kako bi svijetu zauvijek podario svoj božanski blagoslov – kazao je otac Toniolo.
Govoreći o istočnjačkoj pobožnosti prema Marijinu času, rekao je kako je Istok od srednjega vijeka, od 1200. godine otprilike, uveo veličanstveno slavljenje spomena smrti Gospodinove. slavlje se odvija u dva dijela: na Veliki petak spomen patnje Onoga koji preminu za sve, oplakivanje izdaje, veličanje dragovoljne žrtve, a na Veliku subotu prije podne s Marijom se tjeskobno očekuje da On dođe, da se vrati. U bizantinskoj liturgiji moleći s Marijom okupljeni oko groba Gospodinova, svi čekaju, kade, donose miomirise, mole se da se On vrati od mrtvih i podari život svijetu. Istok je dakle oduvijek slavio i svečano slavi svetu noć. Na Zapadu se malo pomalo na Veliku subotu, koja je posvećena razmišljanju u tišini, počinje slaviti Marijin spomen. Djevica razbija tu tišinu ispunjavajući je vjerom i nadom. Slavljenje Marijina časa na Veliku subotu na neki način želi da se u zapadnoj Crkvi raširi pobožnost prema Mariji, da nas ona vodi u radost svete noći, prema Gospodinovu uskrsnuću, da s njom, nakon žalosti Velikoga petka i Križnoga puta, pjevamo uskrsni hvalospjev uživajući u radosti njegova uskrsnuća – zaključio je otac Toniolo i dodao kako će liturgijsko slavlje Velike subote u svetoj Mariji Velikoj završiti pjesmom: o Majko, pokaži nam svoga uskrslog Sina!