Uz liturgijska čitanja Nedjelje Muke Gospodnje razmišlja otac Zdenko Križić

Ovo je dan u koji se Crkva spominje Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem, gdje je uz klicanje pozdravljen od mnoštva koje pred njim prostire haljine i grančice kličući: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje“ (Mt 21,9).
Ima se dojam da je Isus definitivno prepoznat i prihvaćen kao Mesija. Međutim, čini se da Evanđelisti opisujući ovaj Isusov svečani ulazak u voljeni grad žele samo pokazati kontrast sa onim što će se dogoditi samo nekoliko dana poslije.
Za razliku od ovog svečanog ulaska u Jeruzalem, samo pet dana poslije Isus će prolaziti kroz isti grad u posve drugačijem ozračju: Za razliku od prethodnog klicanja sada su samo izrugivanja. Isus je sada ponižen i iznakažen, sa teškim križem na leđima i trnovom krunom na glavi, osuđen na strašnu smrt na križu kao teški zločinac.
Od te mase naroda koja ga je prije pet dana slavila i pozdravljala kao Mesiju, kao kralja, nema više nikoga. Kada ga Pilat, svjestan da je Isus nevin, pokušava osloboditi sa ponudom, u kojoj daje narodu mogućnost da izabere pomilovanje za Isusa ili za jednog poznatog razbojnika: masa se opredjeljuje za razbojnika. Ne čuju se glasovi iz mnoštva koji traže oslobođenje za Isusa. Za Isusa se čuje samo strašni: „Raspni ga, raspni!“.
Je li moguće da sada, gotovo, taj isti narod, Isusu uzvraća na ovaj način?
Evo što je čovjek, njegova vjernost i njegova iskrenost! U ovom smislu se može razumjeti proroka Jeremiju, koji je imao slično iskustvo kao i Isus, kada veli: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka i slabo tijelo smatra svojim osloncem, i čije se srce od Jahve odvraća“ (17,5).
Prorok ne želi reći da ne treba imati povjerenja ni u kog čovjeka, nego želi naglasiti da imati veće pouzdanje u čovjeka nego li u Boga, redovito dovodi do razočaranja. Čovjek može izdati, i na žalost prečesto se to događa, ali Bog ne izdaje nikada.
U svojoj muci Isus je ostavljen gotovo od svih. Jedan od njegovih najbližih ga izdaje, prvi među njegovim učenicima se kune i preklinje da ga uopće ne poznaje, a ostali su se razbježali.
Istina, Petar je pokušao da ga brani, ali na posve pogrešan način. Isusa se ne brani sa mačem, i udarajući drugoga. Kad god se to u povijesti činilo, Isus je uvijek gubio. Isus nema straha od mača kada je u ruci njegova neprijatelja, ali mu je velika žalost kada vidi da se mačem, ili bilo kojim drugim oblikom grubosti i nasilja, služi njegov prijatelj, njegov učenik.
Isus od svojih prijatelja očekuje da pobjeđuju snagom ljubavi, i da tom snagom prisiljavaju i neprijatelje da stave mač u korice. Sa mačem, s kojim napadamo druge, ne siječe se zlo nego se sije i umnaža.
Ljubav je bila jedino Isusovo oružje i to će ostati dovijeka. Sa ovom snagom je nosio svoj križ. Pa i na križu ga nisu držali čavli nego ljubav.
Isus je stalno živio za druge, takav je i u samom procesu svoje muke. Počevši od Getsemanija pa do Kalvarije, stalno su mu na srcu i u mislima drugi i njihova situacija. Judu, koji ga izdaje, naziva „prijatelju“, i tako čini posljednji pokušaj da ga dirne da se vrati.
Stavlja se u ruke onima koji su ga došli uhvatiti, ali ih moli samo jedno: da puste njegove učenike i da njih ne diraju. Ne misli što će biti s njim, nego se brine da ne stradaju drugi. Kasnije će pogledom ljubavi ganuti Petra nakon njegove zataje, zabrinut za njega da ne završi u očaju. Noseći teški križ još ima snage tješiti jeruzalemske žene i one koji plaču gledajući njegovu patnju.
Viseći na križu još se brine za svoje učenike, za buduću Crkvu, dajući im za majku svoju vlastitu Majku. Još prije nego će izdahnuti moli Oca da oprosti njegovim mučiteljima, a sam razbojniku uza se obećava Raj.
Dao je sve što je mogao dati jer je ljubio do kraja i maksimalno. To je stil života koji treba živjeti svaki Isusov učenik. Znati dati ili istrošiti život za druge. Na ovaj način se gradi novi život kojemu ni smrt ne može nauditi. Takav život nije mogao ostati u grobu, jer ljubav je besmrtna, ona je snaga uskrsnuća, za Isusa i za svakoga od nas.