Čitanje Biblije, tijekom stoljeća, izgubilo je svoju prvovjekovnu duhovnu svježinu,
gubeći se u povijesno-znanstvenim tumačenjima koja su djelomice sekularizirala Bibliju.
Ipak, ponovno otkrivanje izvornoga duha započelo je zahvaljujući II. vatikanskome
saboru i pojavljivanju karizma. Polazeći od tih tvrdi, otac Canatalamessa, propovjednik
Papinskoga doma, razvio je posljednju korizmenu propovijed, održanu u petak pred Papom
i Rimskom kurijom. Hoće li tumačenje Svetoga pisma, isušeno pretjeranošću jezikoslovlja,
ponovno steći polet i život svojstven prvim stoljećima crkvene povijesti? – zapitao
se otac Cantalamessa, čije su korizmene propovijedi bile usredotočene na slušanje
Božje riječi. Propovjednik otupljuje pesimizam nekih modernih mislitelja, koji smatraju
da nedostaje „vjera puna zanosa“ i „smisao jedinstva“ crkvenih otaca koji su u tumačenju
Svetoga pisma ostavili izvanredne stranice učinkovitosti i ljepote. Po mišljenju oca
Cantalamesse, nakon II. vatikanskoga sabora, „duhovni pokret“ i novi „zanos počeli
su se množiti, a istovremenim pojavljivanjem karizmi obnavlja se također duhovno čitanje
Biblije. Kako se moglo i zašto se zagubilo takvo čitanje? Propovjednik Papinskoga
doma primjećuje: u svim stvarima, istovremeno, božanskim i ljudskim, poput Krista
i poput Crkve, božansko se ne može otkriti ako se ne polazi od ljudskoga. Preneseno
na Bibliju: ne može se shvatiti duh ako se ne pođe od pisma i njegova tumačenja. Nažalost
– primijetio je otac Cantalamessa – u tumačenju Svetoga pisma već dugo vremena „nastoji
se doslovno tumačiti“. Nigdje se sekularizacija sakralnoga nije pokazala tako
oštrom kao u sekularizaciji Svetoga pisma. Očekivati iscrpno shvaćanje Pisma, proučavajući
ga jedino povijesno-filološkom analizom isto je kao nastojati otkriti otajstvo Kristove
stvarne nazočnosti u Euharistiji, polazeći od kemijske analize posvećene hostije.
(...) Najozbiljniji nedostatak takvoga tumačenja, isključivo znanstvenoga, je u tome
što ono sasvim mijenja odnos između tumača i riječi Božje. Biblija postaje predmetom
proučavanja kojim profesor mora ovladati i pred kojim, kako pristoji svakome znanstveniku,
mora biti „neopredijeljen“. Ali, u tumačenju Svetoga pisma ne može se biti neopredijeljen,
niti se može ovladati predmetom; treba Pismu prepustiti da ovlada tumačem – rekao
je otac Cantalamessa. Drugačije se ne mogu pojasniti tolike krize vjere proučavatelja
Svetoga pisma – primijetio je. Kada se istražuje zašto u brojnim sjemeništima i obrazovnim
ustanovama ima toliko siromaštva i duhovne suše, brzo se otkrije – ustvrdio je – da
je glavni uzrok način poučavanja Svetoga pisma. Brojni tumači – dodao je – danas nastoje
vrjednovati duhovno čitanje Biblije, koje nije subjektivno niti fantastično, nego
se temelji na povijesnome i duhovnom događaju Kristove objave. Ne treba dakle duhovno
čitanje zauzeti mjesto aktualnoga znanstvenoga tumačenja, mehanički se vraćajući tumačenju
crkvenih otaca, nego ono treba biti sukladno ogromnome napretku proučavanja „pisma“.
Čitanje, dakle, s otačkim nadahnućem i vjerom, koje će vrjednovati dostignuća i ozbiljnost
sadašnje biblijske znanosti – zaključio je otac Cantalamessa.