Papina kateheza na općoj audijenciji - 12. ožujka 2008.
Zbog mnoštva hodočasnika, danas je papa Benedikt XVI. održao opću audijenciju u Bazilici
svetoga Petra i u dvorani Pavla VI. nastavljajući svoje kateheze o velikim crkvenim
ocima ranoga kršćanstva. Draga braćo i sestre, godine u kojima su živjeli Boecije
i Kasiodor obilježavaju najnemirnije razdoblje kršćanskoga Zapada, a posebice Apeninskoga
poluotoka. Odoakrova pobuna označila je kraj Zapadnog Rimskog Carstva (476. godine),
no ovaj kralj Herula ubrzo je morao podleći Teodorikovim Istočnim Gotima koji su kroz
nekoliko sljedećih desetljeća nadzirali cijeli poluotok. Boecije, rođen u Rimu oko
godine 480. u velikaškoj obitelji Anicija, stupio je još kao mladić u javni život,
te je već s dvadeset i pet godina obavljao dužnost senatora. Vjeran svojoj obiteljskoj
predaji, bavio se politikom uvjeren da se mogu međusobno pomiriti noseće crte rimskoga
društva i vrijednosti novih naroda. Unatoč javnoj djelatnosti, Boecije nije zanemario
učenje, posvetivši se osobito proučavanju tema iz filozofsko-religijskog područja.
Na tom području rabio je kategorije grčke filozofije kako bi promicao kršćansku vjeru,
nastojeći pomiriti ili postići sklad između helenističko-rimske baštine i evanđeoske
poruke - rekao je Sveti Otac. Upravo stoga, Boecije je označen kao posljednji predstavnik
antičke rimske kulture i prvi od srednjovjekovnih intelektualaca. Njegovo najpoznatije
djelo zasigurno je De consolatione philosophiae, što ga je napisao u zatvoru nastojeći
dati smisao svome nepravednom zatočeništvu. Bio je naime optužen za urotu protiv kralja
Teodorika, jer se na sudu pojavio kao branitelj svoga prijatelja, senatora Albina.
Čini se, zapravo, da optužba nije podignuta bez utjecaja nacionalnih i vjerskih razloga,
budući da je Teodorik bio barbar i arijanac. Boeciju je suđeno, te je osuđen na smrt
i pogubljen 23. listopada 524. godine. Upravo zbog ovog svoga dramatičnog svršetka
on može govoriti iz vlastitoga iskustva i današnjem čovjeku, a naročito tolikim osobama
koje proživljavaju istu sudbinu kao i on zbog nepravde često prisutne u "ljudskoj
pravdi." Ovo djelo, podvrgnuto različitim tumačenjima, predstavlja se kao zamišljeni
dijalog, ponegdje čak i u pjesničkom obliku, u kojem razgovaraju čovjek i philosophia
perennis. Boecije nastoji uvjeriti ljude da se usmjere prema Bogu, svrsi i cilju svakoga
stvorenja: s tom nakanom on se poziva na učenje velikih antičkih grčkih i rimskih
filozofa kao što su Platon, Aristotel, Ciceron, Seneka, ali i pjesnika poput Tibula
i Vergilija – istaknuo je Papa. Filozofija je, prema Boeciju, prava medicina duša.
S druge strane, čovjek može iskusiti istinsku radost samo u svojoj nutrini. Bog ipak
ostaje najviše dobro prema kojem teži svako ljudsko biće, pa i kada toga nije svjesno.
Svaki zatvorenik, s kojeg god razloga bio u tamnici, naslućuje koliko je teško ovo
ljudsko stanje, osobito kada je još i otežano mučenjem, kao što je to bilo u Boecijevu
slučaju. Posebno je apsurdno stanje onih koji su, poput Boecija kojega grad Pavia
priznaje i liturgijski slavi kao mučenika vjere, mučeni na smrt bez ikakva druga razloga
doli zbog svojih političkih i vjerskih uvjerenja. Boecije, simbol velikog broja nepravedno
zatočenih svih vremena i svih zemljopisnih širina, doista je objektivan ulaz u kontemplaciju
tajanstvenoga Raspetoga na Golgoti – nastavlja nadalje Benedikt XVI. Marko Aurelije
Kasiodor bio je Boecijev suvremenik, rođen u mjestu Squillace u Kalabriji oko 485.
godine, a umro u dubokoj starosti u Vivariumu oko 580. godine. Kao čovjek s vrha društvene
ljestvice, posvetio se političkom životu i kulturalnim nastojanjima, što je bila rijetkost
na rimskom zapadu njegova doba. Možda su jedini koji bi se mogli s njime usporediti
u tom dvostrukom nastojanju bili već spomenuti Boecije i budući rimski papa Grgur
Veliki (590-604). Svjestan potrebe da se ne prepusti zaboravu sva ljudska i humanistička
baština stečena kroz zlatna stoljeća Rimskoga Carstva, Kasiodor je velikodušno surađivao,
i to na najvišoj razini političke odgovornosti, s novim narodima koji su prešli granice
Carstva i smjestili se u Italiji. Povijesni događaji nisu mu dozvolili ostvarenje
političkih i kulturalnih snova o stvaranju sklada između autohtone rimsko-kršćanske
tradicije u Italiji i nove gotske kulture. Ti isti događaji uvjerili su ga međutim
u providonosno značenje monaškoga pokreta koji je jačao u kršćanskim zemljama. Odlučio
ga je podržati posvećujući mu sva svoja bogatstva i sve svoje preostale snage - naglasio
je papa Benedikt XVI. On je začetnik zamisli da se upravo monasima povjeri zadatak
skupljanja, čuvanja i prenošenja budućim naraštajima ogromne kulturne baštine iz starine,
kako se ne bi izgubila. Stoga je utemeljio Vivarium, cenobij u kojem je sve bilo ustrojeno
tako da na cijeni bude dragocjen i nezamjenjiv intelektualni rad monaha. Uz sve to
nije se naštetilo monaškom i kršćanskom duhovnom djelovanju i njihovoj karitativnoj
zauzetosti za siromašne. U svom nauku, sadržanom u raznim djelima, no posebno u raspravi
De anima i u Institutiones divinarum litterarum, molitva hranjena Svetim pismom i
posebice redovitim čitanjem Psalama, uvijek ima središnje mjesto kao hrana potrebna
svima. Potraga za Bogom, koja teži za motrenjem Njega - ispravno primjećuje Kasiodor
- ostaje trajan cilj monaškoga života. Dodaje, međutim, da se uz pomoć božanske milosti
može postići bolje uživanje objavljene Riječi koristeći znanstvena dostignuća i "svjetovna"
kulturna sredstva što su ih posjedovali već Grci i Rimljani. Osobno, Kasiodor se posvetio
filozofskom, teološkom i egzegetskom studiju bez osobite kreativnosti, no bio je pozoran
na ono što je kod drugih držao vrijednim intuicijama. Naročito je s poštovanjem čitao
Jeronima i Augustina ovim je riječima završio svoju katehezu Sveti Otac. Na današnjoj
audijenciji bila je nazočna i skupina hrvatskih hodočasnika koje je Papa srdačno pozdravio
ovim riječima: „Srdačno
pozdravljam hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz Blata na Korčuli. Promatrajući
ovih dana Kristovo predanje u volju Očevu i žrtvu po kojoj smo spašeni, prepoznajmo
kako nas je ljubio i zahvalimo mu živeći sveto. Hvaljen Isus i Marija!”