Bolesnik treba istinitu obavijest

Ne samo „kliničku“, nego „globalnu istinu“ o vrednoti svršetka života i nadi koja ga podupire: neizlječivi bolesnik ima pravo na tu obavijest – rekao je biskup Elio Sgreccia, predsjednik Papinske akademije za život, govoreći na trodnevnoj (25., 26. i 27. veljače) plenarnoj skupštini Papinske akademije za život, u Vatikanu održanoj na temu: „Uz neizlječivoga i umirućega bolesnika: etičke i djelatne smjernice“.
Govoreći za agenciju Zenit, biskup je napomenuo kako je srž njegova dugoga izlaganja spoznati „kako zdrav čovjek razmišlja o smrti, a kako dijete ili adolescent“. To smatram bitnim u sučeljavanju s nadolazećom smrću, jer se tijekom života valja miriti sa smrću; ako netko zna dobrohotno promatrati smrt, ako ju u pravome svjetlu zna ocijeniti, onda zna životu dati smisao – rekao je biskup. Prema biskupovu mišljenju zbunjenost u sučeljavanju s posljednjim trenutcima života proizlazi iz toga „što u sebi samima nismo izradili poimanje smrti otvoreno nadi, pozitivnosti, poduprto dakle i potkrijepljeno ljubavlju“. Tijekom života valja preobraziti lice smrti. Ne može se čekati posljednji trenutak – istaknuo je biskup Sgreccia, dodavši kako u svakom slučaju i u tome trenutku moramo dati sve od sebe, dakle dijalog, istinu, ne samo kliničku – pitati se što je sa mnom', jesam li bolje nego jučer, ili koliko ima još do svršetka?. Riječ je o globalnoj istini“: o vrijednosti posljednjih dana, o našoj nadi, o trenutku susreta s Bogom, poglavito ako je riječ o vjerniku, inače predstoji usmjeravanje, ako je moguće, prema pozitivnosti, prema posljednjem činu vlastita života. Biskup je svjestan činjenice kako politika ne uzima u obzir taj trenutak, ekonomija ga čak smatra ništicom, bačenim novcem, ali za onoga tko ima osjećaj vrednote osobe, to je najnježniji i najdragocjeniji trenutak.
Govoreći o preprekama istini o smrti, biskup je riječju „odbacivanje“ sažeo teškoće društva i zdrave osobe u očitovanju istine o smrti bolesnika, a tome pogoduje sklop raznih čimbenika, poput sekularizacije kulture i društva, blagostanja, duže životne dobi u razvijenim zemljama. Ishod toga je bježanje od razmišljanja o smrti i trpljenju, a tuđi se život paradoksalno smatra bezvrijednim i veoma se lako zadaje smrt štiteći vlastito prolazno zadovoljstvo i uživanje vlastite slobode – upozorio je biskup. Smrt se sakriva, veliča se zdravlje, proizvodnost i ustroj slobodnoga vremena. Čak i napredna suvremena medicinska praksa u zapadnim zemljama očituje isto odbijanje smrti. Medicina ju je prije smatrala prirodnim događajem, danas ju shvaća propašću, ograničenjem i neuspjehom. Biskup je upozorio na problem odbacivanja smrti kod zdravih: „Moramo se prije svega zauzeti da u duši djece, mladih i zdravih osoba istinom koja oslobađa osvijetlimo otajstvo smrti. Oni koji su se pomirili s patnjom i smrću kadri su pomoći patnicima i umirućima, otvaraju se dijalogu i služenju. To je svijet pozitivne solidarnosti, sastavljen od onih koji, budući su prihvatili vlastiti križ, snagom nutarnje ljubavi pomažu drugima da nose svoj križ. Uz njih postoji paralelni svijet zamjetan „u onima koji bježe od patnje, od približavanja smrti“, a taj je izvanjski i društveni bijeg odraz nutarnjega bijega“ koji se očituje „u praznini oko kreveta neizlječivoga bolesnika“, i u „antisocijalnosti“, u marginaliziranju bolesnih i osoba s invaliditetom, u eugeničkoj eutanaziji deformirane novorođenčadi ili u terminalnoj i socijalnoj eutanaziji neizlječivih bolesnika. Stoga je veoma važno „u duši mladih i zdravih izgraditi mirenje s patnjom i smrću, a to podrazumijeva pedagoški hod, koji na prirodnoj razini valja ostvariti snagom razuma i volje, na nadnaravnoj sazrijevanjem vjere – pojasnio je biskup Sgreccia.
Govoreći o odnosu istine i bolesnika i umirućega, biskup je podsjetio kako istina mora pratiti dijagnozu i terapiju. U svjetlu katoličkoga morala istaknuo je razne naputke, polazeći od činjenice da je odnos liječnik-pacijent zasnovan na povjerenju. Stoga s jedne strane postoji zahtjev pravde da „liječnik mora otkriti istine koje se odnose na predmet odnosa; sa strane pak pacijenta, naprotiv, postoji pravo na obavijest, potvrđeno zakonima i međunarodnim normama kao i deontološkim pravilima. Moralna i pravna obveza ne obvezuju liječnika reći sve što može znati – pojasnio je biskup – nego ono bitno za shvaćanje stvarnoga stanja osobe i zbilje situacije. Stoga je shvatljivo kako valja izbjegavati laž, a obvezno je u granicama ustanovljenoga iznijeti stvarno stanje, izbjegavajući drastično priopćavanje ostavljajući pristup nadi, jamčiti blizinu i potporu; ako pravda zahtijeva istinu, ljubav mora uvijek prožimati obavijest – istaknuo je biskup Sgreccia. U približavanju smrti najvažnija je dužnost komuniciranja i način na koji se ono vrši. Svi oni koji njeguju teške bolesnike – primijetio je – poznaju mijene negiranja, bijesa, prilagodbe, depresije i prihvaćanja. U prihvaćanju je veoma važno metafizičko razmišljanje o umiranju te spasenjski i eshatološki vidik navještaja smrti. Nije dovoljno govoriti o smrti kao o jednoj činjenici – istaknuo je biskup – nego treba govoriti o činu, riječ je o ljudskom činu, koji se ostvaruje u agoniji, mora ga se promatrati u njegovoj cijelosti. Čin umiranja je – smatra biskup – najsvečaniji i najsvetiji trenutak, koji moramo s ljubavlju i u sabranosti umovati. U tome je času sadržano sve vrijeme umirućega koji može, u jednome činu, sagledati cijeli život – istaknuo je biskup. Za kršćanina taj čin u Kristovoj Pashi prenosi ukupnost osobnoga života iz zemaljske imanentnosti u transcendenciju vječnosti: to je završni i početni čin, novo rađanje. Stoga „velika obavijest“, koja mora prosvijetliti i ojačati svijesti ljudi, navještaj je smrti i uskrsnuća Isusova, koji , prema Božjem nacrtu, otvara pristup punini vječnoga života – zaključio je biskup Sgreccia..