Razgovor s ravnateljem Katoličkog školskog centra u vezi s ubojstvom učenika Denisa Mrnjavca

U povodu brutalnog ubojstva sedamnaestogodišnjeg učenika Katoličkog školskog centra sv. Josipa u Sarajevu Denisa Mrnjavca, koje se dogodilo 5. veljače u tramvaju u Sarajevu, Katolička tiskovna agencija BK BiH razgovarala je s ravnateljem spomenutog Centra vlč. mr. Ivicom Mršom:
KTA: Molimo Vas da nam kažete, kakvo je trenutno stanje u KŠC u Sarajevu nakon ubojstva učenika II. c razreda Opće-realne gimnazije Denisa Mrnjavca:
Mršo: Na nas profesore i učenike ovo sve djeluje nestvarno. Na žalost, po neke učenike iz njegovog razreda je dolazila hitna pomoć. Pokušavali smo biti hrabri, pokušati raditi, ali tuga i žalost i kod djece i kod profesora gotovo da je opipljiva i to ne samo psihička nego i fizička. Ranjeni smo i svoje rane, koje nas bole, nosit ćemo ponosno i s dostojanstvom. Nosit ćemo Denisa u svome srcu. Iako znam da se o mrtvima govori sve najbolje, a pogotovu kada je riječ o mladim životima, ipak želim reći da je Denis bio doista naš drag učenik kojeg bi poželjela imati ne samo svaka škola nego i svaka obitelj. Bio je odličan u znanju, a primjeran u ponašanju.
KTA: U zadnje vrijeme ovdašnji mediji govore i pišu o delikvenciji, posebno kada je riječ o maloljetnicima. I jedan od trojica napadača, koji je ubio Denisa, jest maloljetan dok su druga dvojica punoljetni te imaju 18 i 19 godina. Kako Vi vidite trenutno stanje i kako su po vama postupili djelatnici policije i uopće medijski djelatnici u ovom slučaju?
Mršo: Na to gledam dvostruko i dvojako. S jedne strane, doista je tužno i užasavajuće i za roditelje, i za djecu, za cijeli grad i za cijelu državu da se nešto takvo može dogoditi. Podsjetit ću da je nedavno nekoliko maloljetnika spalilo bespomoćnu staricu. Čini mi se da bi najlakše bilo reći – eto, događa se ili nešto slično. To je krivi odgovor. Međutim, još krivlji odgovor bio bi reći - svi su krivi jer to obično u prijevodu znači - nitko nije kriv. Odgovorni smo svi. Nitko nema pravo izvlačiti se počevši od roditelja, škola…a ponajviše onih državnih institucija koje su zadužene za red i mir a to je pravosudni sustav i policija. U ovom slučaju doista se nema što prigovoriti. Štoviše, želim zahvaliti svima koji su pomogli počevši od policije, hitne pomoći, osoblja u bolnici na Koševu koji su se borili za Denisa kao za svoje dijete i to su pokazali. S jedne strane, velika solidarnost ljudi što najbolje pokazuje činjenica da je u večernjim satima kada je Denis zboden došlo preko stotinu ljudi na transfuziologiju dati krv. S druge strane, postoji ona tamna ružna slika. U tramvaju u jednom vagonu je bilo između 30 i 50 ljudi jer se napad na Denisa dogodio oko 19,00 sati kada je u tramvaju dosta ljudi. Ne mogu razumjeti da mogu svi promatrati nijemo kako neko bokserom udara u glavu i bode nožem svog vršnjaka i da nitko niti pokuša poći za njima, niti reagirati. Kako sada uporediti te dvije slike grada. I ono što je još stravičnije, a što su mi rekli, da je nekoliko ljudi, koju su doslovno stajali nekoliko centimetara u tramvaju od dječaka, odbilo svjedočiti tvrdeći kako oni nisu ništa čuli ni vidjeli.
KTA: Mnogi kažu da ljudi, koji bi priskočili u pomoć i svjedočili, nisu kasnije gotovo ničim zaštićeni te da bi i sami mogli imati poteškoća te da nerijetko upravo ti maloljetnici odnosno njihovi roditelji imaju neke veze ili su zaštićeni od pojedinih moćnika. Zato nerijetko nijemo promatraju pokušavajući se izmaknuti od svega.
Mršo: Na žalost, dio ljudi tako razmišlja i djeluje tako da će prije zatvoriti oči i okrenuti glavu vjerujući i nadajući se da se to uvijek događa nekom drugom djetetu nekoj drugoj školi u nekom drugom gradu. Ako su ljudi izabrali ili izaberu takav način života, onda mislim da nemaju prava žaliti se niti komentirati ili bilo što drugo učiniti. Neka onda tako žive ako se to uopće može životom nazvati, ako vjeruju da su zlo i kriminal jači i da treba popustiti.
KTA: Ovdje se čini da iza svega nema nekakve nacionalne pozadine jer po svemu sudeći da se oni nisu niti poznavali između sebe?
Mršo: Nema. Ono što je još zastrašujuće i užasno jest da se nikad nisu vidjeli niti su znali ime jedan drugome ili u koju školu tko ide. Doslovce, sav razgovor se svodi na to da je jedan od napadača rekao otprilike: «Ako me još jednom pogledaš, zbost ću te», a Denis odgovorio otprilike: «Pa valjda mogu gledat gdje ja hoću». To je sav razgovor i sav razlog ili povod. Što je još tužnije i užasnije, napadač koji je ubo nožem Denisa kao i druga dvojica napadača, od koji je prema mojim informacijama jedan nedavno napunio 18 godina, također su učenici u školama u gradu Sarajevu. Dakle, ta djeca idu ovdje u školu, imaju svoje roditelje, obitelji. Nema tog razloga radi kojeg netko zavrjeđuje da ga se zbode, ubode i ubije pred očima tridesetak ljudi.
Vjerujem i nadam se da ovo neće ostati samo jedna tužna i tragična vijest na stranicama crnih kronika. Vjerujem da se o našem Denisu više neće pisati samo kao o D.M. (17) godina. Vjerujem da će odgovorni ljudi, odgovorne institucije učiniti ono što su bili dužni učiniti. Često se čuje da je pet do dvanaest u ovoj državi. U ovom gradu je davno prošlo dvanaest sati i to onih dvanaest u pol noći. Ja vjerujem da je bilo vrijeme, kad se nešto trebalo učiniti. Evo, makar je sad vrijeme da nešto učinimo. Sinoć sam čuo kako jedan sugrađanin govori da ovaj grad i ovi ljudi imaju građanske hrabrosti. Kad bi imali te hrabrosti i svega onoga što tvrde da imaju, onda bi se sinoć u velikom broju negdje okupili i makar ispisali ili rekli: Oprosti nam, Denise. Nadam se i vjerujem da ovo neće proći šutke kako se ne bi dogodilo, ne daj Bože, nekom drugom Denisu ili nekoj drugoj školi ili nekoj drugoj obitelji.