Uz liturgijska čitanja 3. nedjelje kroz godinu razmišlja fra Maksimilijan Herceg
Krštenje na Jordanu početak je Isusova javnog djelovanja i ujedno velik i snažan događaj
u povijesti spasenja. Prilikom Isusova krštenja objavio se jedinstveni i Trojstveni
Bog: Otac, Sin i Duh Sveti, što je prva i glavna istina naše vjere. Otvorila su se
nebesa, nebo je prosjalo nad zemljom i pokazala nam se „dika nebeska“, prvi put nakon
što je grijeh zatvorio nebo i zamračio zemlju. Otada čovjek u čvrstoj i pouzdanoj
nadi ponovno korača prema svojoj novoj domovini, nerukotvorenoj na nebesima. Novi
Adam, Isus Krist, pobjednik nad grijehom i smrću, vodi sada ljudski rod, otkupljeno
čovječanstvo, prema vječnoj i pravoj Domovini. Kroz nedjelje ove „Godine A“ vodi
nas evanđelist Matej, evanđelist Kraljevstva Božjega, tj. Kraljevstva nebeskoga koje
je započelo svoj povijesni hod upravo na Jordanu! Nakon krštenja kreće Isus u izgradnju
toga kraljevstva i okuplja svoje prve učenike i suradnike. Kamo najprije ide? Kuda
ga vode njegovi prvi spasiteljski koraci i revnost za dom Gospodnji? U njegovu Galileju,
„Galileju pogansku“, kaže prorok. Danas je Izaija pravi evanđelist! Njega se inače
naziva „evanđelistom“ Staroga zavjeta, a danas on to zaista i jest. Kao da gleda prve
Isusove korake i opisuje ih kao očevidac! I Matej ga citira i kao da prepisuje od
njega svoje današnje evanđelje: „Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more,
s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje
veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu!“ U naravi je
svjetla da se širi, da razbija mrak i uklanja tamu. Stoga Isus-Svjetlo svijeta ide
najprije k onima, koji sjede u tmini, što mrkli kraj smrti obitavahu. To su njegovi
Galilejci, kraj uz more, raskrsnica velikih putova. Tako, Isus dođe najprije k svojima
i između njih bira svoje prve učenike, danas dva para braće, a kasnije i ostale, svi
su apostoli iz toga kraja. I ne samo to. Isus se i nastani među svojima. U Kafarnaumu
je imao i kuću i stanovao u njoj.Proglas koji na početku daje Isus jest: „Obratite
se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ Kraljevstvo koje gradi Isus jest svojevrsno
kraljevstvo, duhovno, nadnaravno, nebesko. Ono je u čovjeku, u nama i među nama, nevidljivo,
ono je „kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira“.
Ne može se reći: „evo ga ovdje ili eno ga ondje“, gdjegod je obraćen, preporođen čovjek,
dobro srce, dobra duša, dobri ljudi, razumijevanje, praštanje, bilo kakvo dobro djelo,
tu je Isusovo kraljevstvo…. Evo, On ga je započeo graditi prije dvije tisuće godina.
Mi se nalazimo na početku trećega tisućljeća i možemo se pitati: Koliko je Isus uspio?
To samo dragi Bog zna! Ali, Isus ne gradi sam to svoje kraljevstvo. On ga gradi s
nama! Uvijek treba i uvijek traži suradnike. Umjesno je pitanje: koliko je Isusovo
kraljevstvo u meni?! … Koliko je moj život prožet vrednotama vjere i koliko sam ja
življeno evanđelje?! Umjesno je također pitanje: koliko je Europa, stari kršćanski
kontinent, danas Kristovo kraljevstvo?! Nakon dvije tisuće godina kršćanstva Europa
ne poznaje i ne priznaje svoje korijene. Kada bi danas Isus došao i započeo graditi
svoje kraljevstvo na zemlji: kamo bi najprije pošao. Sigurno kao i nekad: u mrkli
kraj smrti, k narodu što sjedi u tami i sjeni smrtnoj. To smo mi: Zapad, Europa, razvijeni
i bogati narodi, civilizacija smrti, generacije izgubljenih vrednota, izgubljene nade
i bez sigurne perspektive za budućnost. Najveća tuga pokojnoga pape Ivana Pavla II.
bila je ovo: da ujedinjena Europa za koju se on zdušno zalagao, ne priznaje i ne poznaje
svoje kršćanske korijene… U naslovu „Osservatore Romano“, njegovom željom stajao je
ovaj proglas: Europa je kršćanska ili uopće nije Europa! O komu ovisi koliko će Europa
biti kršćanska ili ne: O nama, kršćanima. Stoga budimo kršćani! Kaže se: bolje je
upaliti svjetlo, nego proklinjati tamu. Palimo svjetlo u sebi i oko sebe, živimo vrednote
evanđelja, otvorimo vrata Kristu i tako ćemo svi biti graditelji kraljevstva Božjega.