Prenosimo vam završni dio Papina govora koji je trebao održati na rimskom sveučilištu La Sapienza:

Teologija i filozofija su u svemu tomu blizanci, tako da nijedan blizanac ne smije biti potpuno odvojen od drugoga, a isto tako svaki treba sačuvati svoju vlastitu zadaću i vlastiti identitet. Povijesna je zasluga sv. Tome Akvinskoga – za razliku od drukčijega odgovora otaca zbog njihova povijesnog konteksta – da je osvijetlio autonomiju filozofije i s njome pravo i odgovornost koji su vlastiti razumu, koji se pita na temelju svojih snaga. Razlikujući se od neoplatoničkih filozofija, kod kojih su religija i filozofija bile neodvojivo isprepletene, oci su predstavljali kršćansku vjeru kao istinsku filozofiju, naglašavajući da je ta vjera također u skladu sa zahtjevima razuma u njegovu traganju za istinom; da vjera znači „da" istini, spram mitskih religija koje su postale jednostavan običaj. No, u trenutku rađanja sveučilišta na Zapadu nisu više postojale one religije, nego samo kršćanstvo te je trebalo naglasiti na novi način posebnu odgovornost razuma koja nije usisana vjerom. Toma se pojavio u privilegiranom trenutku: Aristotelovi spisi su po prvi put bili dostupni u cijelosti; prisutni su bili i židovski i arapski izvori kao posebni pristupi i daljnja promišljanja grčke filozofije. Tako se i kršćanstvo, u novomu dijalogu s drugima koje je susretalo, moralo izboriti za vlastitu razumnost. Filozofski fakultet koji je, kao tzv. „fakultet umijeća", do toga trenutka bio samo uvod u teologiju, od sada je postao istinski i posebni fakultet, autonoman partner teologiji i vjeri promišljenoj u teologiji. Ovdje se ne možemo zaustaviti kod sučeljavanja koje je vrlo brzo nastalo između filozofije i teologije. Rekao bih da bi se ideja sv. Tome o odnosu filozofije i teologije mogla izraziti izričajem Kalcedonskoga sabora koji se odnosi na kristologiju: filozofija i teologija se trebaju odnositi između sebe „bez miješanja i bez odvajanja". „Bez miješanja" znači da svaka treba sačuvati svoj vlastiti identitet. Filozofija treba istinski ostati traganje razuma za vlastitom slobodom i u vlastitoj odgovornosti; treba vidjeti svoje granice i upravo tako svoju veličinu i širinu. Teologija treba nastaviti crpsti iz blaga spoznaje koju nije sama izmislila, koja je uvijek nadilazi i koja, nikada do kraja iscrpiva mišljenjem, uvijek iznova poziva na mišljenje. Uz „bez miješanja" vrijedi i „bez odvajanja": filozofija ne počinje svaki put od nulte točke subjekta koji misli na izolirani način, nego se nalazi u velikomu dijalogu povijesne mudrosti, koju ona zajedno kritički i popustljivo prima i razvija; no, ne smije se zatvoriti pred onim što su religije, napose kršćanska vjera primile i darovale čovječanstvu kao putokaz. Različite stvari, koje su teolozi zastupali i koje su crkvene vlasti primjenjivale u praksi, povijest je pokazala pogrješnima te nas i danas zbunjuju. Ali, istovremeno je istinito da povijest svetaca, povijest čovječanstva koji je rastao na temelju kršćanske vjere pokazuje istinu te vjere u njezinoj jezgri, tako da postaje također i instancija za javnu racionalnost. Dakako, mnogo toga o čemu govore teologija i vjera može se prihvatiti jedino vjerom, dakle ne može se predstavljati kao zahtjev za one kojima vjera ostaje nedostupna. Ali, istovremeno je istinito da kršćanska vjera nije nikada samo „comprehensive religious doctrine" u Rawlsovu smislu, nego pročišćujuća snaga za sam razum koja pomaže razumu da više postaje razumom. Kršćanska poruka bi na temelju svoga izvorišta trebala biti uvijek ohrabrenje prema istini i tako snaga protiv pritiska moći i interesa.
Do sada sam samo govorio o srednjovjekovnom sveučilištu, nastojeći naravno ukazati i na trajnu narav sveučilišta i njegove zadaće. U moderno doba su nastale nove dimenzije znanja, koje se prije svega ostvaruju u dva velika područja: ponajprije u prirodnim znanostima koje su se razvile na temelju povezanosti eksperimentiranja i pretpostavljene razumnosti materije; drugo, u povijesnim i humanističkim znanostima, u kojima čovjek, istražujući zrcalo svoje povijesti i pojašnjavajući dimenzije svoje naravi, kani sebe shvatiti bolje. U tomu razvoju čovječanstvu se nije otvorila samo neograničena mjera znanja i moći; istovremeno su porasli spoznaja i priznanje prava i dostojanstva čovjeka, i za to možemo biti samo zahvalni. Ali, čovjekov put nikada nije dovršen i opasnost pada u nečovječnost nije nikada jednostavno otklonjena kao što nam to pokazuje današnja situacija! Opasnost zapadnoga svijeta, jer želim govoriti sada samo o njemu, jest ta da čovjek, upravo uzimajući obzir veličinu svoga znanja i moći, napusti pitanje o istini. A to znači istovremeno da se razum u konačnici podređuje pritisku interesa i privlačnosti koristi, da je prisiljen prihvatiti tu korist kao krajnji kriterij. Za sveučilište to znači sljedeće: postoji opasnost da se filozofija, ne osjećajući se više sposobnom za svoju istinsku zadaću, sroza na pozitivizam; da se teologija sa svojom porukom usmjerenom prema razumu ograniči na privatnu sferu veće ili manje skupine. Ali, ako razum – zbog brižnosti oko svoje umišljene čistoće – postane gluh za veliku poruku koja mu dolazi od kršćanske vjere i njezine mudrosti, on će usahnuti poput drveta čije korijenje više ne doseže do vode koja im daje život. Tako razum gubi hrabrost za istinu te time ne postaje većim, nego manjim. Primjenjujući to na našu europsku kulturu, možemo reći sljedeće: želi li se ona samokonstituirati na temelju svojih vlastitih argumentacija, a to joj se sada najviše čini, budući da je zaokupljena svojom laičnošću, te se odvaja od korijenja od kojih živi, tada ne postaje razumnijom i čišćom, nego se rastvara i mrvi.
S time se vraćam na početak. Što Papa treba raditi i govoriti na sveučilištu? Sigurno ne smije na autoritativan način nametnuti drugima vjeru koja se može darovati samo slobodno. Onkraj svoje službe kao Pastira Crkve i na temelju nutarnje naravi te pastoralne službe njegova je zadaća da drži budnom tu osjetljivost za istinu; da poziva uvijek iznova razum da stalno traga za istinitim, dobrim, za Bogom, i da mu na tomu putu pripomogne prepoznati korisna svjetla koja su se pojavila tijekom povijesti kršćanske vjere i da tako primijeti Isusa Krista kao Svjetlo koje prosvjetljuje povijest te pomaže pronalaziti put prema budućnosti.