Prenosimo vam drugi dio Papina govora koji je trebao održati na rimskome sveučilištu
La Sapienza:
Potrebno je poći jedan korak dalje. Čovjek želi spoznati – želi istinu. Istina je
prije svega nešto što se gleda, što se poima, ona je teorija, kako je naziva grčka
tradicija. No, istina nije samo teoretska. Uspoređujući Blaženstva Govora na gori
s darovima Duha Svetoga kod Izaije 11, Augustin je potvrdio recipročnost između "scientia"
i "tristitia": sâmo znanje nas čini tužnim. Onaj koji vidi i shvaća samo ono što se
događa u svijetu postat će tužan. Tako istina znači više nego znanje: spoznaja istine
ima svrhu spoznaju dobra. To je također i smisao Sokratova propitivanja: koje je to
dobro koje nas čini istinskima? Istina nas čini dobrima, a dobrota je istina: to je
optimizam koji se živi u kršćanskoj zajednici, jer joj je dana vizija Logosa, stvoriteljskoga
Razuma, koji se u Božjemu utjelovljenju objavio kao Dobro, kao samo Dobro. U srednjovjekovnoj
teologiji vodio se veliki prijepor oko odnosa teorije i prakse, oko pravoga odnosa
između spoznaje i djelovanja; taj prijepor ovdje nećemo dalje razvijati. Srednjovjekovno
sveučilište, sa svoja četiri fakulteta, predstavlja taj suodnos. Započnimo s fakultetom,
koji je prema ondašnjemu shvaćanju bio četvrti, tj. s medicinskim fakultetom. Premda
je medicinski fakultet bio više shvaćen kao "umijeće", a ne kao znanost, ipak je njegovo
uključivanje u svijet universitasa značilo da je ono stavljeno u područje racionalnosti,
da se umijeće liječenja nalazi pod vodstvom razuma i da nije podložno magiji. Liječenje
je tako zadaća koja zahtijeva više od pukoga razuma, i upravo tako potrebuje sveze
između znanja i moći, ima potrebu da pripada području razuma. Pitanje o odnosu prakse
i teorije, između spoznaje i djelovanja očituje se još neizbježnijim na Pravnom fakultetu.
Radi se o tomu kako dati pravičan oblik ljudskoj slobodi koja je uvijek sloboda u
recipročnom zajedništvu: pravo je preduvjet slobode, a ne njegov protivnik. No, ovdje
se odmah nameće pitanje: kako se mogu pronalaziti kriteriji pravednosti koji omogućuju
slobodu koja se živi zajednički i koji služe čovjekovu boljitku? Tu ne možemo ne osvrnuti
se na sadašnji trenutak: radi se o pitanju kako se može pronaći pravna normativnost
koja konstituira uređenje sloboda, ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava. To nas
pitanje danas zaokuplja s obzirom na demokratske procese oblikovanja mnijenja, ali
nas istodobno i plaši kao pitanje koje se tiče budućnosti čovječanstva. Prema momu
mišljenju, Jürgen Habermas izriče široki konsenzus današnje misli kada tvrdi da legitimnost
ustava, koji je preduvjet legalnosti, proizlazi iz dvaju izvora: iz politički ravnopravnoga
sudjelovanja svih građana i iz razumske forme u kojemu se rješavaju političke suprotnosti.
Glede te „razumske forme" on dodaje da ona ne može biti samo borba aritmetičke većine,
nego njezino svojstvo treba biti „argumentacijski postupak koji je osjetljiv za istinu".
To je lijepo rečeno, ali se teško ostvaruje u političkoj praksi. Kao što znamo, predstavnice
onoga javnoga „argumentacijskog postupka" su uglavnom stranke kao odgovorne za oblikovanje
političke volje. U stvarnosti oni će uvijek težiti dobivanju većine te će se tako
neizbježno brinuti za interese koje obećavaju zadovoljiti; ali, ti su interesi često
partikularni i ne služe istinski cjelini Osjetljivost za istinu uvijek iznova bude
nadvladana osjetljivošću za interese. Držim značajnim da Habermas govori o osjetljivosti
za istinu kao nužnom elementu u procesu političke argumentacije, ponovno unoseći pojam
istine u filozofsku i političku raspravu. Ali, sada postaje neizbježno Pilatovo
pitanje: što je istina? Kako se prepoznaje istina? Ako se pri tomu upućuje na „javnu
racionalnost", kako to čini Rawls, opet se postavlja pitanje: što je razumno? Kako
se određena racionalnost dokazuje istinitom? U svakomu slučaju, sada postaje jasno
da se u traganju za pravom slobodom, za istinom pravičnoga suživota trebaju osluškivati
instancije koje su drukčije spram stranaka i interesnih skupina, pri čemu ni malo
ne postavljamo u pitanje njihovu važnost. Vratimo se ustrojstvu srednjovjekovnoga
sveučilišta. Uz fakultet prava bili su i fakulteti filozofije i teologije, kojim je
bilo povjereno istraživanje ljudskoga bića u njegovoj cjelini i time zadaća da drže
budnim osjetljivost za istinu. Moglo bi se reći da je to upravo trajni i istinski
smisao obaju fakulteta: biti čuvari osjetljivosti za istinu, ne dopustiti da se čovjek
odvrati od traganja za istinom. No, kako mogu one biti u skladu sa svojom zadaćom?
To je pitanje kojim se treba uvijek iznova naporno pozabaviti i koje se nikada ne
može postaviti i riješiti definitivno. Tako ni ja u ovomu trenutku ne mogu dati pravi
odgovor, već prije poziv da ostanemo na putu s tim pitanjem – na putu s velikim osobama
koje su se tijekom cijele povijesti borile i tragale, sa svojim odgovorima i sa svojim
nemirom za istinom, koja stalno upućuje na ono što je onkraj pojedinačnoga odgovora.