2008-01-18 18:12:27

Prenosimo vam drugi dio Papina govora koji je trebao održati na rimskome sveučilištu La Sapienza:


Potrebno je poći jedan korak dalje. Čovjek želi spoznati – želi istinu. Istina je prije svega nešto što se gleda, što se poima, ona je teorija, kako je naziva grčka tradicija. No, istina nije samo teoretska. Uspoređujući Blaženstva Govora na gori s darovima Duha Svetoga kod Izaije 11, Augustin je potvrdio recipročnost između "scientia" i "tristitia": sâmo znanje nas čini tužnim. Onaj koji vidi i shvaća samo ono što se događa u svijetu postat će tužan. Tako istina znači više nego znanje: spoznaja istine ima svrhu spoznaju dobra. To je također i smisao Sokratova propitivanja: koje je to dobro koje nas čini istinskima? Istina nas čini dobrima, a dobrota je istina: to je optimizam koji se živi u kršćanskoj zajednici, jer joj je dana vizija Logosa, stvoriteljskoga Razuma, koji se u Božjemu utjelovljenju objavio kao Dobro, kao samo Dobro.
U srednjovjekovnoj teologiji vodio se veliki prijepor oko odnosa teorije i prakse, oko pravoga odnosa između spoznaje i djelovanja; taj prijepor ovdje nećemo dalje razvijati. Srednjovjekovno sveučilište, sa svoja četiri fakulteta, predstavlja taj suodnos. Započnimo s fakultetom, koji je prema ondašnjemu shvaćanju bio četvrti, tj. s medicinskim fakultetom. Premda je medicinski fakultet bio više shvaćen kao "umijeće", a ne kao znanost, ipak je njegovo uključivanje u svijet universitasa značilo da je ono stavljeno u područje racionalnosti, da se umijeće liječenja nalazi pod vodstvom razuma i da nije podložno magiji. Liječenje je tako zadaća koja zahtijeva više od pukoga razuma, i upravo tako potrebuje sveze između znanja i moći, ima potrebu da pripada području razuma. Pitanje o odnosu prakse i teorije, između spoznaje i djelovanja očituje se još neizbježnijim na Pravnom fakultetu. Radi se o tomu kako dati pravičan oblik ljudskoj slobodi koja je uvijek sloboda u recipročnom zajedništvu: pravo je preduvjet slobode, a ne njegov protivnik. No, ovdje se odmah nameće pitanje: kako se mogu pronalaziti kriteriji pravednosti koji omogućuju slobodu koja se živi zajednički i koji služe čovjekovu boljitku? Tu ne možemo ne osvrnuti se na sadašnji trenutak: radi se o pitanju kako se može pronaći pravna normativnost koja konstituira uređenje sloboda, ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava. To nas pitanje danas zaokuplja s obzirom na demokratske procese oblikovanja mnijenja, ali nas istodobno i plaši kao pitanje koje se tiče budućnosti čovječanstva. Prema momu mišljenju, Jürgen Habermas izriče široki konsenzus današnje misli kada tvrdi da legitimnost ustava, koji je preduvjet legalnosti, proizlazi iz dvaju izvora: iz politički ravnopravnoga sudjelovanja svih građana i iz razumske forme u kojemu se rješavaju političke suprotnosti. Glede te „razumske forme" on dodaje da ona ne može biti samo borba aritmetičke većine, nego njezino svojstvo treba biti „argumentacijski postupak koji je osjetljiv za istinu". To je lijepo rečeno, ali se teško ostvaruje u političkoj praksi. Kao što znamo, predstavnice onoga javnoga „argumentacijskog postupka" su uglavnom stranke kao odgovorne za oblikovanje političke volje. U stvarnosti oni će uvijek težiti dobivanju većine te će se tako neizbježno brinuti za interese koje obećavaju zadovoljiti; ali, ti su interesi često partikularni i ne služe istinski cjelini Osjetljivost za istinu uvijek iznova bude nadvladana osjetljivošću za interese. Držim značajnim da Habermas govori o osjetljivosti za istinu kao nužnom elementu u procesu političke argumentacije, ponovno unoseći pojam istine u filozofsku i političku raspravu.
Ali, sada postaje neizbježno Pilatovo pitanje: što je istina? Kako se prepoznaje istina? Ako se pri tomu upućuje na „javnu racionalnost", kako to čini Rawls, opet se postavlja pitanje: što je razumno? Kako se određena racionalnost dokazuje istinitom? U svakomu slučaju, sada postaje jasno da se u traganju za pravom slobodom, za istinom pravičnoga suživota trebaju osluškivati instancije koje su drukčije spram stranaka i interesnih skupina, pri čemu ni malo ne postavljamo u pitanje njihovu važnost. Vratimo se ustrojstvu srednjovjekovnoga sveučilišta. Uz fakultet prava bili su i fakulteti filozofije i teologije, kojim je bilo povjereno istraživanje ljudskoga bića u njegovoj cjelini i time zadaća da drže budnim osjetljivost za istinu. Moglo bi se reći da je to upravo trajni i istinski smisao obaju fakulteta: biti čuvari osjetljivosti za istinu, ne dopustiti da se čovjek odvrati od traganja za istinom. No, kako mogu one biti u skladu sa svojom zadaćom? To je pitanje kojim se treba uvijek iznova naporno pozabaviti i koje se nikada ne može postaviti i riješiti definitivno. Tako ni ja u ovomu trenutku ne mogu dati pravi odgovor, već prije poziv da ostanemo na putu s tim pitanjem – na putu s velikim osobama koje su se tijekom cijele povijesti borile i tragale, sa svojim odgovorima i sa svojim nemirom za istinom, koja stalno upućuje na ono što je onkraj pojedinačnoga odgovora.

 







All the contents on this site are copyrighted ©.