2008-01-17 18:20:42

Govor Pape Benedikta XVI. za sveučilište La Sapienza


Donosimo vam prvi dio govora koji je papa Benedikt XVI. trebao održati na rimskome sveučilištu La Sapienza:
Duboka me radost obuzima što se smijem susresti sa zajednicom "Sapienza – Sveučilište u Rimu" prigodom početka akademske godine. Stoljećima ovo Sveučilište obilježava put i život grada Rima, koristeći najbolje intelektualne energije na svakomu području znanja. Bilo za vrijeme kada ju je osnovao papa Bonifacije VIII. te je bila ovisna o crkvenim vlastima, bilo kasnije kada se Studium Orbis razvio kao institucija Talijanske države, vaša akademska zajednica sačuvala je veliku znanstvenu i kulturalnu razinu, koja je stavlja među najprestižnija svjetska sveučilišta. Rimska crkva oduvijek promatra ovaj sveučilišni centar sa simpatijom i divljenjem, priznajući mu zauzetost, katkad tešku i napornu, za istraživanje i oblikovanje novih pokoljenja. Posljednjih godina nisu nedostajali značajni trenuci suradnje i dijaloga. Ovdje bih posebno podsjetio na Svjetski susret rektora prigodom jubileja Sveučilišta, pri čemu je vaša zajednica preuzela brigu ne samo za prijam i organizaciju, nego ponajprije za proročki i kompleksan prijedlog za "novi humanizam u trećemu tisućljeću".
Drago mi je što sada smijem izraziti svoju zahvalnost za poziv koji ste uputili da dođem na vaše Sveučilište i da održim predavanje. Stoga sam si postavio pitanje: što može i treba Papa reći u ovakvoj prigodi? U svomu predavanju u Regensburgu govorio sam dakako kao papa, ali sam prije svega govorio kao profesor svojega Sveučilišta, nastojeći povezati sjećanja s aktualnošću. Na Sveučilište "Sapienza", staro sveučilište u Rimu, pozvan sam kao rimski biskup te kao takav trebam govoriti. Doduše "Sapienza" je bilo jedno vrijeme papinsko sveučilište, ali danas je to laičko sveučilište s autonomijom koje je, na osnovu svojega vlastitog temeljnog načela, uvijek bilo dio samoga sveučilišta koje je po svojoj naravi isključivo vezano uz autoritet istine. Slobodna od političkih i crkvenih vlasti, sveučilišta imaju svoju posebnu funkciju, napose za moderno društvo koje ima potrebu za institucijom takve vrste.
Vraćam se svojemu početnom pitanju: što Papa može i treba reći u susretu sa sveučilištem svoga grada? Promišljajući ovo pitanje, činilo mi se da ovo pitanje uključuje druga dva. Njihovo pojašnjenje bi trebalo samo po sebi dati odgovor. Dakle, treba se priupitati: koja je narav i poslanje papinstva? Koja je narav i poslanje sveučilišta? U ovomu trenutku ne bih htio Vas i sebe opterećivati dugim raspravama o naravi papinstva. Dovoljna je jedna kratka napomena. Papa je prije svega biskup Rima i kao takav, snagom nasljedstva apostola Petra, ima biskupsku odgovornost za cijelu Katoličku crkvu. Riječ "biskup" - episkopos, koja u svomu izvornom značenju znači "nadglednik", već je u Novomu zavjetu bila stopljena s biblijskim pojmom pastira: biskup je onaj koji s podignutoga gledišta promatra cjelinu, brinući se za pravi put i vezu cjeline. U tomu smislu, takvo određenje zadaće biskupa usmjerava pogled prije svega na samu zajednicu vjernika. Biskup - pastir – je čovjek koji se brine za tu zajednicu; onaj koji je čuva u njezinu jedinstvu, držeći je na putu prema Boga, putu koji je pokazao Isus, prema kršćanskoj vjeri. Ali, nije samo pokazao put: on je za nas sam put. Ali, ta zajednica, za koju se Papa brine – bilo da je velika ili mala – živi u svijetu; njezino stanje, njezin put, njezin primjer i njezina riječ neizbježno utječu na ostatak ljudske zajednice u cjelini. Što je ta zajednica veća, njezino dobro stanje ili njezino eventualno propadanje osjetit će se i na cijelo čovječanstvo. Danas jasno vidimo kako stanje religija, kako stanje Crkve – njezine krize i njezine obnove – djeluju na čovječanstvo u cjelini. Tako je Papa, upravo kao pastir svoje zajednice, postao sve više i glas etičkoga razuma čovječanstva.
No, ovdje se nameće protupitanje koje tvrdi da Papa uopće ne govori na temelju etičkoga razuma, već svoje prosudbe izvlači iz vjere i zbog toga te prosudbe ne mogu imati svoju valjanost za one koji ne dijele tu istu vjeru. Morat ćemo se još vratiti tomu argumentu, jer se ovdje postavlja temeljno pitanje: što je razum? Na koji način se određena tvrdnja – ponajprije jedno moralno načelo – može dokazati "razumskom"? S obzirom na ovo pitanje, želio bih nakratko ukazati na činjenicu da John Rawls, premda niječe svim religijskim naučavanjima karakter "javne" racionalnosti vidi u njihovoj "ne-javnoj" racionalnosti ipak racionalnost koju ne smiju, u ime otvrdnjele sekularizirane racionalnosti, odbaciti oni koji podržavaju tu istu racionalnost. Kao kriterij te razumnosti, između ostaloga on navodi činjenicu da slična naučavanja proizlaze iz odgovorne i motivirane tradicije, u kojoj su se dugo vremena razvijale dovoljno dobre argumentacije u korist određenoga naučavanja. Čini mi se da ova tvrdnja priznaje da iskustvo i dokazivanje tijekom pokoljenja, povijesna baština ljudske mudrosti, jesu znak njihove razumnosti i njihova trajnog značenja. Nasuprot ne-povijesnomu razumu, koji se želi samokonstruirati unutar ne-povijesne racionalnosti, treba vrjednovati mudrost čovječanstva – mudrost velikih religijskih tradicija – kao stvarnost koja se ne može nekažnjeno baciti u koš povijesti ideja.
Vratimo se ponovno početnomu pitanju. Papa govori kao predstavnik zajednice vjernika, u kojoj je tijekom stoljeća njezina postojanja sazrijevala određena životna mudrost; govori kao predstavnik zajednice koja u sebi čuva blago spoznaje i etičkih iskustava, blago koje je važno za cijelo čovječanstvo: u tom smislu govori kao predstavnik etičke racionalnosti.
Ali sada se trebamo pitati: što je sveučilište? Koja je njegova zadaća? To je golemo pitanje, na koje opet želim kratko odgovoriti, i to s nekoliko napomena. Mislim da se može reći kako je istinski, duboki izvor sveučilišta žudnja za spoznajom koja je vlastita čovjeku. Čovjek želi znati sve ono što ga okružuje. Želi istinu. U tom smislu se može razumjeti Sokratovo propitivanje kao poticaj iz kojega je nastalo zapadno sveučilište. Mislim primjerice – spomenut ću samo jedan tekst – na raspravu s Eutifronom, koji za razliku od Sokrata brani mitsku religiju i njezinu pobožnost. Njemu Sokrat postavlja protupitanje: „Vjeruješ li da među bogovima stvarno postoje obostrani ratovi i užasna neprijateljstva i sukobi?... Eutifrone, moramo li zaista reći da je to stvarno istina?" (6 b-c). U ovomu pitanju, na prvi pogled ne baš pobožnom - ali koje je kod Sokrata proizlazilo iz dublje i čišće religioznosti, iz traganja za istinskim božanskim Bogom – kršćani prvih stoljeća prepoznali su sami sebe i svoj put. Prihvatili su vjeru ne na pozitivistički način ili kao izlaz iz neostvarenih želja; shvatili su je kao raspršivanje magle mitološke religije koja sada otvara put prema onomu Bogu koji je stvoriteljski Razum i istovremeno Razum-Ljubav. Zbog toga je razumsko propitivanje o većemu Bogu kao i o istinskoj naravi i istinskom smislu ljudskoga bića bilo ne samo problematičan oblik nedostatka religioznosti, nego je bilo dio njihova načina religioznosti. Dakle, nisu imali potrebu da razriješe ili zapostave sokratsko propitivanje, nego su mogli, dapače morali su ga primiti i naporno traganje razuma priznavati kao dio svoga vlastitog identiteta kako bi postigli spoznaju cijele istine. Tako je sveučilište moglo, zapravo moralo se roditi u okruženju kršćanske vjere.







All the contents on this site are copyrighted ©.