Govor Pape Benedikta XVI. za sveučilište La Sapienza
Donosimo vam prvi dio govora koji je papa Benedikt XVI. trebao održati na rimskome
sveučilištu La Sapienza: Duboka me radost obuzima što se smijem susresti sa zajednicom
"Sapienza – Sveučilište u Rimu" prigodom početka akademske godine. Stoljećima ovo
Sveučilište obilježava put i život grada Rima, koristeći najbolje intelektualne energije
na svakomu području znanja. Bilo za vrijeme kada ju je osnovao papa Bonifacije VIII.
te je bila ovisna o crkvenim vlastima, bilo kasnije kada se Studium Orbis razvio kao
institucija Talijanske države, vaša akademska zajednica sačuvala je veliku znanstvenu
i kulturalnu razinu, koja je stavlja među najprestižnija svjetska sveučilišta. Rimska
crkva oduvijek promatra ovaj sveučilišni centar sa simpatijom i divljenjem, priznajući
mu zauzetost, katkad tešku i napornu, za istraživanje i oblikovanje novih pokoljenja.
Posljednjih godina nisu nedostajali značajni trenuci suradnje i dijaloga. Ovdje bih
posebno podsjetio na Svjetski susret rektora prigodom jubileja Sveučilišta, pri čemu
je vaša zajednica preuzela brigu ne samo za prijam i organizaciju, nego ponajprije
za proročki i kompleksan prijedlog za "novi humanizam u trećemu tisućljeću". Drago
mi je što sada smijem izraziti svoju zahvalnost za poziv koji ste uputili da dođem
na vaše Sveučilište i da održim predavanje. Stoga sam si postavio pitanje: što može
i treba Papa reći u ovakvoj prigodi? U svomu predavanju u Regensburgu govorio sam
dakako kao papa, ali sam prije svega govorio kao profesor svojega Sveučilišta, nastojeći
povezati sjećanja s aktualnošću. Na Sveučilište "Sapienza", staro sveučilište u Rimu,
pozvan sam kao rimski biskup te kao takav trebam govoriti. Doduše "Sapienza" je bilo
jedno vrijeme papinsko sveučilište, ali danas je to laičko sveučilište s autonomijom
koje je, na osnovu svojega vlastitog temeljnog načela, uvijek bilo dio samoga sveučilišta
koje je po svojoj naravi isključivo vezano uz autoritet istine. Slobodna od političkih
i crkvenih vlasti, sveučilišta imaju svoju posebnu funkciju, napose za moderno društvo
koje ima potrebu za institucijom takve vrste. Vraćam se svojemu početnom pitanju:
što Papa može i treba reći u susretu sa sveučilištem svoga grada? Promišljajući ovo
pitanje, činilo mi se da ovo pitanje uključuje druga dva. Njihovo pojašnjenje bi trebalo
samo po sebi dati odgovor. Dakle, treba se priupitati: koja je narav i poslanje papinstva?
Koja je narav i poslanje sveučilišta? U ovomu trenutku ne bih htio Vas i sebe opterećivati
dugim raspravama o naravi papinstva. Dovoljna je jedna kratka napomena. Papa je prije
svega biskup Rima i kao takav, snagom nasljedstva apostola Petra, ima biskupsku odgovornost
za cijelu Katoličku crkvu. Riječ "biskup" - episkopos, koja u svomu izvornom značenju
znači "nadglednik", već je u Novomu zavjetu bila stopljena s biblijskim pojmom pastira:
biskup je onaj koji s podignutoga gledišta promatra cjelinu, brinući se za pravi put
i vezu cjeline. U tomu smislu, takvo određenje zadaće biskupa usmjerava pogled prije
svega na samu zajednicu vjernika. Biskup - pastir – je čovjek koji se brine za tu
zajednicu; onaj koji je čuva u njezinu jedinstvu, držeći je na putu prema Boga, putu
koji je pokazao Isus, prema kršćanskoj vjeri. Ali, nije samo pokazao put: on je za
nas sam put. Ali, ta zajednica, za koju se Papa brine – bilo da je velika ili mala
– živi u svijetu; njezino stanje, njezin put, njezin primjer i njezina riječ neizbježno
utječu na ostatak ljudske zajednice u cjelini. Što je ta zajednica veća, njezino dobro
stanje ili njezino eventualno propadanje osjetit će se i na cijelo čovječanstvo. Danas
jasno vidimo kako stanje religija, kako stanje Crkve – njezine krize i njezine obnove
– djeluju na čovječanstvo u cjelini. Tako je Papa, upravo kao pastir svoje zajednice,
postao sve više i glas etičkoga razuma čovječanstva. No, ovdje se nameće protupitanje
koje tvrdi da Papa uopće ne govori na temelju etičkoga razuma, već svoje prosudbe
izvlači iz vjere i zbog toga te prosudbe ne mogu imati svoju valjanost za one koji
ne dijele tu istu vjeru. Morat ćemo se još vratiti tomu argumentu, jer se ovdje postavlja
temeljno pitanje: što je razum? Na koji način se određena tvrdnja – ponajprije jedno
moralno načelo – može dokazati "razumskom"? S obzirom na ovo pitanje, želio bih nakratko
ukazati na činjenicu da John Rawls, premda niječe svim religijskim naučavanjima karakter
"javne" racionalnosti vidi u njihovoj "ne-javnoj" racionalnosti ipak racionalnost
koju ne smiju, u ime otvrdnjele sekularizirane racionalnosti, odbaciti oni koji podržavaju
tu istu racionalnost. Kao kriterij te razumnosti, između ostaloga on navodi činjenicu
da slična naučavanja proizlaze iz odgovorne i motivirane tradicije, u kojoj su se
dugo vremena razvijale dovoljno dobre argumentacije u korist određenoga naučavanja.
Čini mi se da ova tvrdnja priznaje da iskustvo i dokazivanje tijekom pokoljenja, povijesna
baština ljudske mudrosti, jesu znak njihove razumnosti i njihova trajnog značenja.
Nasuprot ne-povijesnomu razumu, koji se želi samokonstruirati unutar ne-povijesne
racionalnosti, treba vrjednovati mudrost čovječanstva – mudrost velikih religijskih
tradicija – kao stvarnost koja se ne može nekažnjeno baciti u koš povijesti ideja.
Vratimo se ponovno početnomu pitanju. Papa govori kao predstavnik zajednice vjernika,
u kojoj je tijekom stoljeća njezina postojanja sazrijevala određena životna mudrost;
govori kao predstavnik zajednice koja u sebi čuva blago spoznaje i etičkih iskustava,
blago koje je važno za cijelo čovječanstvo: u tom smislu govori kao predstavnik etičke
racionalnosti. Ali sada se trebamo pitati: što je sveučilište? Koja je njegova
zadaća? To je golemo pitanje, na koje opet želim kratko odgovoriti, i to s nekoliko
napomena. Mislim da se može reći kako je istinski, duboki izvor sveučilišta žudnja
za spoznajom koja je vlastita čovjeku. Čovjek želi znati sve ono što ga okružuje.
Želi istinu. U tom smislu se može razumjeti Sokratovo propitivanje kao poticaj iz
kojega je nastalo zapadno sveučilište. Mislim primjerice – spomenut ću samo jedan
tekst – na raspravu s Eutifronom, koji za razliku od Sokrata brani mitsku religiju
i njezinu pobožnost. Njemu Sokrat postavlja protupitanje: „Vjeruješ li da među bogovima
stvarno postoje obostrani ratovi i užasna neprijateljstva i sukobi?... Eutifrone,
moramo li zaista reći da je to stvarno istina?" (6 b-c). U ovomu pitanju, na prvi
pogled ne baš pobožnom - ali koje je kod Sokrata proizlazilo iz dublje i čišće religioznosti,
iz traganja za istinskim božanskim Bogom – kršćani prvih stoljeća prepoznali su sami
sebe i svoj put. Prihvatili su vjeru ne na pozitivistički način ili kao izlaz iz neostvarenih
želja; shvatili su je kao raspršivanje magle mitološke religije koja sada otvara put
prema onomu Bogu koji je stvoriteljski Razum i istovremeno Razum-Ljubav. Zbog toga
je razumsko propitivanje o većemu Bogu kao i o istinskoj naravi i istinskom smislu
ljudskoga bića bilo ne samo problematičan oblik nedostatka religioznosti, nego je
bilo dio njihova načina religioznosti. Dakle, nisu imali potrebu da razriješe ili
zapostave sokratsko propitivanje, nego su mogli, dapače morali su ga primiti i naporno
traganje razuma priznavati kao dio svoga vlastitog identiteta kako bi postigli spoznaju
cijele istine. Tako je sveučilište moglo, zapravo moralo se roditi u okruženju kršćanske
vjere.