"Dostojanstvo smrti ili smrt dostojanstva?"

U svetištu Gospe Pompejske, nedaleko Napulja, danas se u organizaciji Talijanskoga katoličkoga sveučilišnoga saveza, skupine svetoga Paolina iz Pompeja te Pokreta za život, održao okrugli stol na temu „Dostojanstvo smrti ili smrt dostojanstva? Eutanazija danas: od pomrčine vrednote osobe, do etičko-kulturnoga relativističkog zastranjivanja. Između ostalih govorio je i biskup Elio Sgreccia, predsjednik Papinske akademije za život, koji se u razgovoru za našu radio postaju osvrnuo na Papinu želju da se po uzoru na usvojeni moratorij na smrtnu kaznu u međunarodnoj zajednici otvori rasprava o pravu na život. Nakon usvojenoga moratorija svima se spontano javlja ta ideja, Papa ju je učinio važnijom i javnom. Ako se nekome tko se teško ogriješio protiv ljudskoga života ne smije oduzimati život, jer nije dopušteno nikome oduzeti život, onda se još više moramo pitati zašto ubijati nevine, poput još nerođene djece ili umirućih? – rekao je biskup.
Na upit postoje li uvjeti za međunarodnu raspravu, rekao je kako objektivno gledajući postoje svi uvjeti i brojni su. U pitanju je pravda, solidarnost i pretpostavka za mir. To je i demografsko pitanje, jer je riječ o nerođenima. U pitanju je također poštovanje granica znanosti i medicine. Postoje brojni objektivni razlozi, a sve se društvene okosnice temelje na poštovanju ljudskoga života, osnovnoga prava na kojemu se temelje sva druga – rekao je biskup.
Osvrnuvši se na eutanaziju rekao je kako ima zabrinjavajućih činjenica. U Europi, primjerice, Nizozemska gdje se došlo do eutanazije djece te Belgija i Danska; Oregon u Sjedinjenim Američkim Državama, a pokušava se i u Latinskoj Americi. Pritisak je dakle sve veći. A na novinarovu primjedbu kako se zagovaratelji eutanazije pozivaju na kršćanski pijetet, rekao je da pijetet nikada ne potiče na smicanje osobe nego na ublaživanje bola, a danas imamo brojna sredstva za ublaživanje fizičke patnje. Nikada nismo imali tolikih mogućnosti za nadzor nad fizičkom patnjom, čak i u krajnjim slučajevima. Prije svega s ljudskog, kršćanskog i liječničkog gledišta u času smrti valja duhovno ohrabriti pacijenta, pomoći mu da pronađe smisao života, toplinom ljubavi i blizine olakšati mu patnju. Istraživanja su potvrdila da su oni, koji su u trenutcima samoće, očaja i straha, poželjeli prijevremenu smrt nakon krize ili ozdravljenja, zahvaljivali svima koji su im bili blizu, a priznaju da je njihova želja bila odraz trenutačnoga očaja – istaknuo je biskup.
Na primjedbu kako brojni prigovaraju katoličkom držanju u pitanju eutanazije, rekao je kako prigovori dolaze iz sekularističkih, filozofskih i ideoloških krugova koji zastupaju neovisnost pacijenta. Prema njima pacijent bi morao neovisno odlučiti o vlastitoj smrti, načinu i kada umrijeti. To nije prava sloboda. U stvarnosti, nitko nije gospodar vlastitoga života; sloboda pretpostavlja život, a smicanje života u ime slobode znači biti protiv prave slobode. Život je dar koji valja čuvati, dobro iskoristiti i u času smrti prikazati za dobro svih – kazao je biskup.
Osvrnuvši se na terapijsku upornost rekao je da je ona uvreda životu, jer ako je pravedno poštovati život onda je također pravedno poštovati i nadolazeću smrt. Stoga je nasilno održavanje pacijenta na životu, protiv njegovih prirodnih snaga pribjegavajući nerazmjernim sredstvima, nasilje nad umirućim. A na upit kako vjera odgovora na otajstvo boli, rekao je da čovjekov život ne svršava na ovoj zemlji. Razum nam govori da imamo duhovnost, duhovnu dušu, a ona je besmrtna – zaključio je biskup.