Uz liturgijska čitanja svetkovine Bogojavljenja razmišlja fra Maksimilijan Herceg

Ove nedjelje slavimo svetkovinu Bogojavljenja. Samo nam ime: Bogojavljenje, Bogo-objavljenje govori i otkriva gotovo sve. Bog se objavio. Objavio nam se u Utjelovljenju i rođenju svoga Sina Isusa Krista. To je vrhunska božja objava, vršak sve objave, za kojom su čeznula stoljeća, za kojom je čeznulo i vapilo ljudsko srce. Sjetimo se samo adventske pjesme: „Padaj s neba roso sveta“ … Konačno, razdrla su se nebesa, otvorila se zemlja i niknuo je, rodio se Spasitelj svijeta. Ni Bog sam nije mogao više. Sniziti se i poniziti se, nije mogao više. Postati nam jednak, jedan od nas, nama u svemu sličan, osim u grijehu. „Bog je tako ljubio svijet, da je poslao Sina na svijet, da nijedan koji u njega vjeruje, ne propadne, nego da ima vječni život“, najljepša je rečenica Objave.
Ovaj blagdan ima više naziva, kao: Sveta tri Kralja ili Vodokršće, ali nijedan kao ovaj ne iscrpljuje puninu današnjeg Otajstva. Drugi nazivi dotiču samo dio Otajstva: Tri Kralja, tri poklonika Boga; Vodokršće, krsti se, blagoslivlje voda, a BOGOJAVLJENJE izriče sve. Stoga, možemo reći, da naziv Bogojavljenje najbolje izcrpljuje i urječuje cjelovito božićno otajstvo: Božje utjelovljenje i rođenje, što mi tako radosno slavimo. Božić je godišnji magnet svijeta! Bogojavljenje svojim otajstvom i značenjem prethodi i nadilazi sami Božić i božićno vrijeme. Bog se je javljao, Bog se javlja i Bog će se javljati, ali, vrhunac je svega ono što kaže poslanica Hebrejima na svom početku: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane progovori nama u Sinu“ … To lijepo tumači sv. Ivan od Križa. U Starom zavjetu, kaže on, bilo je dopušteno Bogu postavljati razna pitanja, tražiti objave i viđenja… ali sada: … Bog, dajući nam svojega Sina, koji je njegova jedna i jedina Riječ, sve nam je zajedno i ujedanput rekao i objavio tom svojom jedinom Riječi i nema toga što bi nam još morao reći.“ Stoga je, nastavlja on, neumjesno više Boga pitati i tražiti objave, kad nam je u Sinu sve rekao. Vječna Riječ je Tijelo – Tijelom postala i nastanila se među nama… i potrebno je samo potruditi se, pronaći je, te primiti i prihvatiti je… I oni koji je prime, prihvate vjerom, postaju djeca Božja… Stoga su Sveti Mudraci ili Tri Kralja trajni uzori i primjeri onih koji iskreno traže Boga, iskrenim srcem čeznu za njim i nemirni su dok ga ne nađu. A kada ga nađu, padaju nice pred njim i klanjaju mu se. To je onda pravo i osobno bogojavljenje, Bogo-objavljenje mom umu i mom srcu, mom cjelokupnom životu.
Braćo i sestre, mi koji smo kršteni prihvatili smo Isusa Krista kao Zvijezdu – Sunce – Svjetlo našega života! Pod sretnom smo Zvijezdom rođeni i preporođeni za djecu Božju, za baštinike vječnoga života… Preneseni smo iz vlasti tame u Kraljevstvo Sina. Da li smo toga svjesni?!... Da li je Isus, zaista, Zvijezda našega života? Ili još uvijek tragamo za kojekakvim zvijezdama? Upravo u božićnom vremenu upoznajemo ponajbolje svoje dostojanstvo, pa kliče silni papa Lav Veliki: „Upoznaj, kršćanine, dostojanstvo svoje…. Sjeti se koje li si glave i kojeg li si Tijela ud … Nemoj se stoga grešnim životom vraćati na prijašnju podlost! …“
Poznata je riječ našega pjesnika A.B. Šimića: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“. Kako lijepo možemo to pretočiti u našu duhovnu stvarnost: „Kršćanine, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda, tj. da ne ideš malen ispod prave i jedine Zvijezde, Isusa Krista, Glave, čijeg si Tijela postao ud. Brat si Njegov i u njemu sin Očev. U njemu i po njemu svi ljudi postaju braća i sestre, te jednome i jedinome Bogu zajedno kliču: Oče naš! Kakvog li Bogojavljenja u kojem se susreću i grle Bog i čovjek! To je već raj – nebo na zemlji! Potrebno je samo da padne zastor vremena i prostora, da nastupi vječnost: vječno Bogojavljenje!