Zakon o pobačaju između učiteljstva i političke zajednice

Na sveti Božić, blagdan života, nije suvišno niti nesuvislo razmišljati o životu – rekao je dominikanac Bruno Esposito, profesor Kanonskoga prava na Papinskome sveučilištu svetoga Tome Akvinskoga – Angelicum, u Rimu. Osvrćući se na veliku pozornost obavijesnih sredstava posvećenu postsinodnoj pobudnici 'Otajstvo ljubavi', rekao je kako Sveti Otac, govoreći o obvezama sadržanima u Pričešćivanju, o „euharistijskoj dosljednosti“, ističe između ostaloga posebnu obvezu kršćanskih političara: Stoga, katolički političari i zakonodavci, svjesni svoje velike socijalne odgovornosti, moraju postupati po savjesti, ispravno oblikovanoj, predlažući i podupirući zakone nadahnute vrednotama utemeljenim na ljudskoj naravi – stoji u enciklici.
Taj nepobitan zaključak, koji Papa predlože svakome kršćaninu, izazvao je niz reakcija, nesuvislih čak i histeričnih, s optužbama Katoličkoj crkvi radi miješanja u unutarnje poslove jedne suverene države. Iz iskrenoga i dužnog poštovanja različitoga mišljenja, a upravo radi toga da se ne promiče i opravdava neku vrstu teorije „jednosmjernoga pluralizma“, u kojem je dopušteno i vrednuje se samo jednosmjerno mišljenje, nije suvišno, vodeći računa o posljednjoj optužbi protiv Crkve kao i onoj o činjeničnim zajednicama, pojasniti neke vidike oko kojih se stvorila velika pometenost – rekao je profesor.
Prije svega valja se pozvati na jednostavna razmišljanja o neupitnom i općem pravu crkvenoga učiteljstva da posreduje u političkome okviru kada je u pitanju život i dostojanstvo ljudske osobe. Iz toga proizlazi primjena na zakon o pobačaju. Zakon je, nažalost, već odavno na snazi u pravnome ustroju brojnih država, a javno ga mnijenje sve više shvaća „dužnim“ i plodom modernosti i civilizacije. Bilo bi dobro za katolike i ne katolike ponovno pročitati što o tome govori pastoralna konstitucija „Gaudium et spes“. U njoj saborski oci jasno i odmjereno govore o pravom i zdravom odnosu između Crkve i države. Pretpostavljajući da je svatko neovisan na vlastitome području, premda u jedinstvenome služenju istim ljudskim osobama, jasno je i pravodobno potvrđeno pravo Crkve uvijek i posvuda propovijedati vjeru i naučavati socijalni nauk, te očitovanje moralnoga suda, čak i u stvarima koje se odnose na politički ustroj, kada su u pitanju temeljna prava osobe i spas duša.
Kako se zaključuje iz navedenoga teksta, Saborski su oci istaknuli obvezu Crkve ne zato da pred političkom zajednicom brane njezino pravo nego da Crkvu upozore na njezinu obvezu koja proizlazi iz Utemeljiteljeve zapovijedi. Vjerna svome Utemeljitelju Crkva ništa drugo ne predlaže doli oslobađajući navještaj evanđeoske istine, ne želi ga nikome nametnuti, što bi danas više nego ikada izazvalo suprotni učinak. Ali to ne znači da tko ima vlast u Crkvi na prikladan način, u pogodnome mjestu i vremenu političkoga i socijalnog života ne smije očitovati važnost svojih odluka. U obavljanju svoje točno određene zadaće, Učiteljstvo upozorava sve ljude na nutarnje i neuklonjive zahtjeve ljudske naravi, oni su u svjetlu Objave i vječnoga spasenja za vjernika obveza – istaknuo je profesor.
U tome kontekstu valja promatrati zakon o pobačaju, koji se smatra civilizacijskim dobrom, „nepovredivim pravom“ moderne žene. Objektivno govoreći pobačaj je uvijek i bit će gnusan zločin, koji se želi proglasiti pravom, to je ubijanje nevinoga u pravome smislu riječi. Proglašavanje pobačaja pravom zaista ne želi vidjeti pravnu kontradikciju na kojoj se temelji. Ako je ideja pravne države nastala i potvrdila se tijekom vremena štiteći prava svih, protiv svake anarhije i totalitarizma, kako se u pravni poredak može uvrstiti zakon protivan prvom i temeljnom pravu, to jest pravu na život, koji to pravo pretvara u predmet proizvoljnoga ustupka? Ako je svatko od nas došao na život zato što mu se majka smilovala, onda se ne može govoriti o istinitom „pravu“, nego se naprotiv raslojava čitavo shvaćanje i slijedom toga ustroj moderne države, jer se prvo i temeljno pravo smatra „milošću“! – istaknuo je profesor.
Ako se crkveno učiteljstvo ne umara uvijek i posvuda, po cijenu nepopularnosti i optužbi, potvrđivati vrhovnu i nepovredivu vrednotu života, to čini svjesno jer je to njegova obveza. Ta obveza proizlazi iz vjere i vjera ju prosvjetljava ali ne smije ostati samo u vjerskim okvirima. Ona se posebno odnosi na parlamentarce koji se priznaju katolicima. Obrana života nije konfesionalno pitanje, jer bi bilo dovoljno proglasiti se nevjernikom da se opravdaju odluke i ponašanja protivna razumu, istini, pravu i pravdi. Govoreći o životu i dostojanstvu ljudske osobe dotičemo okvire i odluke koji se konsenzusom većine ne mogu moralno opravdati. Stoga je dužnost Učiteljstva i katoličkih političara kao i javnih upravitelja intervenirati u političkome okviru, odstranjujući kompleks podložnosti koji je često odigrao znakovitu ulogu, s nesretnim ishodima, u političkom djelovanju katolika. Dijalog je obvezan i važan, ali se uvijek mora tražiti istina i pravda, njih se ne smije žrtvovati na oltaru kompromisa, oportunizma ili ciničnoga utilitarizma, poglavito ako će na tome oltaru biti žrtvovani nevini – upozorio je profesor Esposito i dodao kako nas ova kratka i jednostavna razmišljanja potiču da se nadamo i molimo da katolici postanu svjesni bitnosti zrele vjere u naviještanju i svjedočenju današnjem svijetu, ta vjera mora biti plod življenoga odnosa s Onim koji se na križu za nas žrtvovao, koji nikada nije protiv čovjeka nego je uvijek za čovjeka i za sve ljude – zaključio je profesor.