Papina homilija na Polnoćki

Navršiše se dani da Marija rodi. I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih. Ove riječi iz Lukina evanđelja uvijek iznova nam diraju srce – rekao je Benedikt XVI. slaveći polnoćku za svetkovinu Kristova rođenja. Došao je trenutak koji je anđeo navijestio u Nazaretu: Evo, ti ćeš začeti i roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Došao je trenutak koji je Izrael odavno čekao, tijekom tolikih tamnih sati – trenutak koji je u nejasnim oblicima na neki način čitavo čovječanstvo očekivalo: da se Bog pobrine za nas, da iziđe iz svoga skrovišta, da ozdravi svijet i obnovi sve. Možemo zamisliti kako je Marija očekivala taj trenutak. „Povi ga u pelenice“ govori o velikoj radosti i brižljivom pripremanju. Pelenice su bile spremne za prihvat djeteta. Ali u gostionici nije bilo mjesta. Na neki način čovječanstvo očekuje Boga, njegovu blizinu. Ali kad dođe trenutak, za Boga nema mjesta. Toliko je čovječanstvo zaokupljeno sobom, treba mu sav prostor i sve vrijeme, tako da ništa ne ostaje za drugoga, za bližnjega, za siromašnoga, za Boga. A što su ljudi bogatiji, to više sobom ispunjavaju sve – istaknuo je Sveti Otac.
Osvrnuvši se na Ivanovo evanđelje, Papa je rekao kako Ivan Lukin kratki navještaj primjenjuje na stanje u Betlehemu: „K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše“. To se poglavito odnosi na Betlehem: Davidov sin dolazi u svoj grad, no, mora se roditi u štali, jer u gostionici nije bilo mjesta. Potom se odnosi na Izrael: poslanik dolazi svojima, a oni ga ne žele. U stvarnosti se odnosi na čitavo čovječanstvo: Onaj po kojemu je stvoren svijet. Vječna Riječ Očeva ulazi u svijet, ali ga svijet ne sluša niti prihvaća – rekao je Benedikt XVI. dodavši – hvala Bogu, nije samo negativna vijest, niti je posljednja koju nalazimo u evanđelju. U Luki nalazimo ljubav majke Marije i vjernost svetoga Josipa, budnost pastira i njihovu veliku radost, u Mateju susrećemo posjet Mudraca koji dolaze iz daleka, Ivan nam govori: „A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja“. Ima onih koji ga prihvaćaju, počevši od štale izvana potiho raste nova kuća, novi grad, novi svijet. Božićna poruka nam govori o tami zatvorenoga svijeta, ona osvjetljava svakodnevnu stvarnost. Ona nam također poručuje da se Bog ne dopušta odstraniti. On nalazi prostor, pa makar to bila štala; neki vide njegovu svjetlost i šire je. Po evanđelju Anđeo i nama govori, a u svetom bogoslužju Otkupiteljeva svjetlost ulazi u naš život. Ako smo pastiri ili mudraci, njegova nas svjetlost i poruka pozivaju na put, da iziđemo iz zatvora svojih želja i interesa, da pođemo i častimo Gospodina. Častimo Ga otvarajući svijet istini, dobru, Kristu, služeći isključenima u kojima nas On očekuje – rekao ja Benedikt XVI.
Govoreći o jaslicama rekao je kako se u kasnom Srednjem vijeku i na početku novoga doba štalu predstavlja kao ruševnu palaču, čija se nekadašnja ljepota još može naslutiti, ali je ruševina s popucalim zidovima, prava štala. Premda to nema nikakvo povijesno uporište, ipak očituje nešto od istine koja se krije u otajstvu Božića. Davidovo prijestolje, kojemu je bila obećana vječna trajnost, prazno je. Drugi vladaju Svetom zemljom. Josip, Davidov potomak, jednostavan je obrtnik; palača je činjenično postala štala. I David je započeo kao pastir. Kad ga je tražio Samuel da ga pomaže, činilo se nemogućim i proturječnim da jedan takav pastir-dječak može postati nositelj Izraelova obećanja. U betlehemskoj štali, upravo gdje je započelo, ponovno započinje Davidovo kraljevstvo, na novi način. Novo prijestolje s kojega će David privući k sebi svijet je Križ. Novo prijestolje – Križ – odgovara novom početku u štali. Upravo se tako izgrađuje prava Davidova palača i istinito kraljevsko dostojanstvo. Ta je palača veoma različita od onoga kako ljudi zamišljaju palaču i kraljevsku vlast. Ona je zajednica onih koji se prepuštaju Kristovoj ljubavi i s Kristom postaju jedno tijelo, novo čovječanstvo. Vlast koja dolazi od križa, vlast dobrote koja se dariva, to je pravo kraljevsko dostojanstvo – rekao je Papa i dodao kako je Grgur Niški u svojim božićnim propovijedima slično govorio polazeći od Ivanova navještaja Božića: „Postavi svoj šator među nama“ (Nastanila se među nama). Grgur primjenjuje riječ šator na šator našega tijela, slaboga i istrošenog: izloženoga bolu i patnji. Primjenjuje je također na cijeli svemir, rastrgan i izobličen grijehom. Što bi rekao Grgur da vidi stanje u kojem se nalazi Zemlja zbog zloporabe energije i bezobzirnoga iskorištavanja? A to što danas vidimo proročki je opisao Anselmo Canterburyjski: „Sve bijaše kao mrtvo, izgubilo svoje dostojanstvo, budući je bilo stvoreno da služi onima koji hvale Boga. Svemirski elementi bijahu potlačeni, izgubili su svoj sjaj zbog zloporabe onih koji su ih podložili svojim idolima, za koje nisu bili stvoreni“. Prema Grgurevom viđenju u navještaju Božića štala predstavlja zlostavljanu zemlju. Bog ne obnavlja bilo koju palaču. On je došao da stvorenome, svemiru, vrati njegovu ljepotu i dostojanstvo: to započinje na Božić i veseli Anđele. Zemlja se obnavlja jer se otvara Bogu, ponovno zadobiva pravo svjetlo, a u skladu između božanskog i čovječjeg htijenja, u povezivanju visine s nizinom, nanovo dobiva svoju ljepotu i dostojanstvo. Polazeći od toga konteksta Crkveni oci tumače anđeoski pjev u svetoj noći: on je očitovanje radosti jer su visina i nizina, nebo i zemlja ponovno ujedinjeni, jer je čovjek ponovno sjedinjen s Bogom. Anđeli i ljudi sada mogu zajedno pjevati, a svemirska se ljepota očituje u ljepoti pjeva hvale. Liturgijsko pjevanje – smatraju oci – ima posebno dostojanstvo jer je zajedničko pjevanje nebeskih zborova. A susret s Isusom omogućuje nam slušati anđeoski pjev, stvarajući tako pravu glazbu koja nestaje kada izgubimo sklad nebeskih zborova – rekao je Benedikt XVI.
U betlehemskoj štali dodiruju se nebo i zemlja. Nebo je sišlo na zemlju. Stoga odatle proizlazi svjetlost za sva vremena, tu se rasplamsava radost, tu se pjeva. Na svršetku ovoga božićnoga razmišljanja želim citirati svetoga Augustina. Tumačeći molitvu 'Oče naš koji jesi na nebesima', Augustin pita: što je to nebo i gdje je? Na to daje iznenađujući odgovor: 'koji jesi na nebesima' – to znači: u svetima i u pravednima. Nebesa su najviša svemirska tijela, ali su ipak tijela koja samo mogu biti u nekome prostoru. Ali ako se misli da je Božje mjesto na nebesima kao najvišim dijelovima svemira, onda bi ptice bile sretnije od nas, jer bi živjele bliže Bogu. Ali nije napisano: Gospodin je blizu onima koji žive na uzvisinama ili brdima, nego naprotiv : 'Blizu je Gospodin onima koji su skrušena srca', a ta se izreka odnosi na poniznost. Kao što se grješnika naziva zemljom, tako se pravednika može zvati nebom. Nebo ne pripada geografiji prostora nego srca. U svetoj je noći Srce Božje sišlo u štalu: Božja poniznost je nebo. A ako idemo ususret toj poniznosti, dodirujemo nebo. Tada se i zemlja obnavlja. S pastirskom poniznošću krenimo na put prema Djetetu u štali. Dodirnimo Božju poniznost, Božje srce. Tada će njegova radost dirnuti nas i svijet će učiniti svjetlijim – zaključio je Sveti Otac.