Uz liturgijska čitanja 4. nedjelje Došašća, razmišlja fra Miljenko Hontić

Čitajući i razmišljajući o liturgijskim čitanjima ove četvrte nedjelje Došašća, možemo razabrati kako su ona jedan snažni poziv na prihvaćanje Gospodina i na potpuno pouzdanje u njega. U prvom čitanju prorok Izaija poziva Ahaza da zaište od Gospodina Boga znak, tj. da provjeri Božje obećanje o njegovoj pomoći. I doista nas začuđuje činjenica da Ahaz ne prihvaća taj poziv, nego ga odbija lukavom isprikom. Možda se ne trebamo previše čuditi Ahazu, jer ni današnji čovjek nije puno drugačiji od njega. Često mi se čini da Gospodin i danas poziva čovječanstvo po «današnjim prorocima» da se ne pouzdaje, npr. u razne vojne saveze, u trošenje ogromnih financijskih sredstava u naoružanje, u trgovinu moralnim vrijednostima radi sklapanja sumnjivih saveza, u traženje beskompromisnog profita… i mogli bi tako nastaviti niz, nego da se okrene i čitavim srcem povjeri Njemu. Koliko puta smo čuli proročke opomene naših Papa, i tolikih velikana duha, no oni na koje se to odnosilo ostali su gluhi ili su se i oni diplomatski ispričavali, najčešće govoreći, kako je vjera privatna stvar.
No, da se ne bi zaustavili samo na drugima, dobro se upitati; koliko se ja pouzdajem u Gospodina, ili možda još bolje, koliko ga uopće čujem, slušam…? Ili se pak najčešće usredotočujem i trošim energiju na to da Gospodin postupi onako kako ja mislim da je najbolje?!?
Ono što je interesantno u nastavku razgovora između proroka Izaije i Ahaza jest daljnji razvoj događaja. Očekivali bi da će prorok nakon Ahazova odbijanja izreći proroštvo puno prijetnja i groze. Umjesto toga, dobrota Božja nadilazi Ahazovu nevjeru i daje «znak» kući Davidovoj: proroštvo o rođenju Spasitelja, radosnu vijest – Evanđelje: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel – S nama Bog. Vjernost i dobrota Gospodnja, dakle, nadilazi ljudsku nevjeru. Doista, Božju ljubav ne zaustavlja ni naša ne-suradnja, ali tada, mi sami sebe isključujemo iz njegove milosti i blagoslova, samim time uzrokujući nevolje i drugima. Ahaz je doduše na trenutak otklonio opasnost, sklapajući savez s Asirijom, ali je kasnije i on i narod skupo platio to savezništvo.
Za razliku od Ahaza koji je odbio Božji «znak», u evanđeoskom odlomku nailazimo na Josipa, zaručnika Marijina, koji se pouzdaje i prihvaća Božji poziv te postaje prisni suradnik u ostvarenju Božjeg djela spasenja. Nije mu bilo jednostavno. Možemo samo zamisliti njegovu zbunjenost i nejasnoće; mogla je to biti povrijeđenost jer se smatrao izdanim, ozlojeđenost jer se smatrao prevarenim, razočaranje, nesigurnost glede toga što dalje poduzeti. Kao ispravan čovjek mogao je poštivati tadašnji zakon; odbaciti i dati kamenovati Mariju. No, kao blag i pravedan čovjek, izabire milosrđe: ostavlja na strani svoj povrijeđeni ponos, svoju vidljivo izdanu ljubav i odlučuje spasiti život i čast svoje zaručnice. Takav postupak pospješuje da Bog još očitije uđe u njegov život. On ga tada preko anđela ohrabruje da nastavi putem ljubavi koja ide iznad pojavnosti te da postane «ocem» Boga s nama, koji će spasiti čovječanstvo. Tako Josip za razliku od Ahaza postaje tip vjernika, koji iako odmah ne razumije i proživljava teške i tamne trenutke, ipak se pouzdaje u Božju dobrotu i ponizno prihvaća njegove planove. Primjer je to i nama. Potrebno se otvoriti nepredvidljivom i nedokučivom otajstvu Boga te kao i apostol Pavao (2. čit.) postati sluge Krista Isusa, pozvani za apostole, odlučeni za Evanđelje Božje.
Gospodin i danas, ali sada preko nas, želi ući u naš svijet. On i danas želi pomoći, pratiti, voditi, štititi i jačati svoj narod, ispunjati nas ljubavlju i radošću, biti uistinu S-nama-Bog.
Božić nam je blizu. Ponovno ćemo imati pred očima Sina Božjega koji je postao S-nama-Bog. Hoćemo li se odazvati da što više postanemo mi-s-Bogom?