Uz liturgijska čitanja 3. nedjelje Došašća, razmišlja fra Miljenko Hontić

U liturgijskim čitanjima ove treće nedjelje došašća susrećemo se s dvije vrste poziva. Prvi je poziv na radost, to je posebno vidljivo u prvom čitanju iz knjige proroka Izaije. Drugi je poziv na strpljivost, naglašen u drugom čitanju iz poslanice Jakova apostola, dok u evanđeoskom odlomku nalazimo tragove i jednog i drugog. Na kraju ovog razmišljanja vidjet ćemo kako su ova dva poziva tijesno povezani, posebno kroz vrijeme ovog zemaljskog života.
Starozavjetni prorok poziva svoj narod i cijeli svemir na radost jer im još jednom želi posvijestiti kako ih Bog nije zaboravio, kao ih ljubi i kako im je blizu, kad kaže; neka se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka od veselja kliče i neka se raduje… evo Boga vašega…, On sam hita da nas spasi! Možemo reći da su ove riječi proroka upravljene svim ljudima koji se žele prisnije povezati s Bogom, živjeti zajedništvo s Njim, ali su svjesni i svoje nemoći da se oslobode svojih grijeha, zemaljskih taština, osrednjosti i slabosti. Upravo zato, prorok ih potiče i podsjeća da se ohrabre i povjere Bogu, jer On je taj koji će dati snagu i novi život. No, čini mi se da nije bilo jednostavno pozivati izraelski narod na radost, jer se trenutno tada nalazio u babilonskom izgnanstvu, (VI stoljeća prije Krista) i jer tada, za radost, još nije bilo nikakvih konkretnih naznaka.
Nije bilo jednostavno ni Ivanu Krstitelju kad iz tamnice šalje svoje učenike da pitaju Isusa: jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? (iako, usput rečeno, sv. Augustin, Hilarije i Krizostom, misle da Ivan ne postavlja to pitanje radi sebe, nego radi svojih učenika). Bilo kako bilo, moramo priznati da je ovo pitanje uvijek aktualno, tj. prepoznati Gospodina nije uvijek lako, posebno u trenucima kušnje, progonstva i prisutnosti zla.
Evo stoga, i nama dobrog pitanja u ovom vremenu došašća! Prepoznajemo li Gospodina u današnjem svijetu, u današnjim događajima i ljudima. Iako nam se često može učiniti da je previše zla i nepravdi, tame i grijeha, ne zaboravimo nikad da je Isus došao da bude S-nama-Bog. Istina, i dalje na zemlji ostaju slijepi, hromi, gluhi, ali nada pretvara zdvojnost i patnju u novi život. Čini mi se da je upravo to htio naglasiti i naš Papa, Benedikt u svojoj najnovijoj enciklici «U nadi spašeni».
U tom smislu razumijemo i riječi apostola Jakova (u drugom čitanju) gdje nam daje lijepu sliku strpljivosti, sliku ratara koji iščekuje dragocjeni urod zemlje, kako kaže; strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. U ovoj slici vidimo čovjeka koji ima nadu i pouzdanje da će urod doći. Zanimljivo je kako ljudi mogu različito gledati na događaje i pojave u životu. Npr. jedan građanin, s divljenjem promatra u proljeće pupoljke na poljima, i procvjetale grane u krošnjama, radostan je i ispunja se mirom i pjesmom. No, ratar gleda u tome puno više; on tu gleda svoj život i svoju budućnost postojanja. Poziv je to i nama da na Krista ne gledamo samo ponekad i površno, nego uvijek postojano i životno. Upravo je danas potreba za takvim svjedočenjem jer ljudi kao da više ne znaju biti strpljivi, bez nervoze i nemira. Jednostavno čuje se često danas, ne želimo imati posla s teškim i nesimpatičnim osobama. No, ako i u trenucima kušnje i patnje ostanemo strpljivi i pouzdani u Božju nazočnost, na taj način zapravo omogućujemo Bogu da On sam intervenira u našim potrebama. A to je uvijek prekrasan doživljaj i razlog radosti. Možemo stoga reći da nam liturgijska čitanja, između ostalog, pomažu da shvatimo Božje djelovanje, njegovu prisutnost, njegovu brigu i ljubav. A ta Božja, Kristova ljubav i blizina, to njegovo djelovanje slično je onim životnim sokovima koji prodiru u stabla, koja izgledaju mrtva u dugim i mračnim zimskim danima, no nanovo ožive u proljetnom buđenju.
Stoga i mi nikad ne gubimo nadu, jer Gospodin je uvijek s nama (u Njemu živimo, mičemo se i jesmo) i mi smo za njega neizmjerno dragocjeni. Treba biti samo strpljiv kao što su bili «proroci» da se On potpuno proslavi u nama. Strpljenje je, kako je znao reći p. Celestin Tomić, drugo ime za pouzdanje i nadu. I na kraju, zaključio bih riječima iz himne za susret hrvatske katoličke mladeži, koji će biti u travnju iduće godine, koje nas potiču da budemo uvijek postojani u ljubavi, ustrajni u molitvi, zajedništvom nošeni, duhom, vjerom prožeti, tijelom Božjim hranjeni. Tako će nam ovo vrijeme došašća, a i cijeli život, doista biti ispunjen radošću, a i mi sami, drugima ćemo biti na radost!