Predstavljena Doktrinarna nota Zbora za nauk vjere o nekim vidicima evangelizacije
U tiskovnome uredu Svete Stolice je prije podne predstavljena Doktrinarna nota Zbora
za nauk vjere o nekim vidicima evangelizacije. Notu su u nazočnosti kardinala Ivana
Diasa, pročelnika Zbora za evangelizaciju naroda i kardinala Francisa Arinzea, pročelnika
Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu predstavili pročelnik Zbora za nauk vjere
kardinal William Joseph Levada i tajnik Zbora nadbiskup Angelo Amato. Osvrnuvši
se na predstavljeni dokument u razgovoru za našu radio postaju nadbiskup Amato rekao
je kako je cilj dokumenta ponovno otkriti i potaknuti žurnost i potrebu evangelizacije
svih naroda. Papa je često isticao kako je naviještanje Evanđelja nakon 2000 godina
kršćanstva još uvijek na svojim počecima. Crkva je, dakle, pozvana na svoju prvotnu
zadaću: čitavome čovječanstvu naviještati Radosnu vijest spasenja u Kristu. Sveti
je Pavao govorio: „Ako, naime, propovijedam Radosnu vijest, to mi ne daje pravo na
slavu, jer sam na to obvezan: jao meni ako ne propovijedam Evanđelje!“ – istaknuo
je nadbiskup. Na novinarov upit s kakvim se teškoćama susreće evangelizacija, rekao
je kako je više riječ o pomutnji, nazočnoj čak i u samim misionarskim zavodima. Često
se i krivo smatra da je evangelizacija ograničavanje tuđe slobode. Neki misle da je
dovoljno iznijeti vlastite ideje te da je suvišan poziv na obraćenje i krštenje. U
stvarnosti se zanemaruje evangelizaciju, a prednjači se u ljudskoj promociji, promicanju
pravde, mira i solidarnosti. Čak se tvrdi kako ne bi trebalo naviještati Krista onome
tko ga ne poznaje, niti krštenjem podupirati pristupanje Crkvi, jer se spasenje može
postići i izvan Crkve, u raznim religijama svijeta. Ne treba dakle naviještati Krista,
niti pozivati na obraćenje, krštenje nije potrebno, dakle ni Crkva. Prema tome bilo
bi dostatno zauzimanje na socijalnome području – istaknuo je nadbiskup Amato. Na
upit o uzrocima takvoga stanja, rekao je kako su uzroci teorijske naravi. U teoriju
se, potom i u praksu, uvela ideja religijskoga pluralizma, činjeničnoga i pravnoga,
a posljedica toga je vjerski pluralizam: svaka bi religija isto kao i Kršćanstvo donosila
spasenje. Otuda je krenulo splašnjavanje misionarskoga duha sve do njegova gašenja
– istaknuo je nadbiskup. Na primjedbu kako je riječ o novijoj pojavi, rekao je kako
je već 1990. godine Ivan Pavao II. govorio o žurnosti naviještanja Krista kao spasitelja
čitavoga čovječanstva te o potrebi Crkve kao općega sakramenta spasenja. Zbor za nauk
vjere je na zablude pluralističke teologije religija 2000. upozorio u poznatoj izjavi
„Dominus Jesus“ koja je potvrdila univerzalnost kršćanske objave, jedincatost i spasenjsku
univerzalnost otajstva utjelovljenja također i Crkve – rekao je nadbiskup. Na upit
kako se dokument sučeljava s tim problemima, rekao je kako dokument pristupa problemima
s tri gledišta: antropološkoga, ekleziološkog i ekumenskog. Obzirom na antropološki
vidik Dokument potvrđuje tri shvaćanja: slobodu svake osobe u vjerskom odabiru; njezinu
sposobnost tražiti i slobodno prihvati dobro i istinu; te pravo osobe s drugima dijeliti
materijalna i duhovna dobra: čovjek želi s drugima dijeliti svoja dobra. Potpuno prihvaćanje
Krista i njegove istine ne umanjuje nego uzdiže ljudsku slobodu usmjerujući je prema
njezinome cjelovitom ostvarivanju – kazao je nadbiskup. Govoreći o ekleziološkome
vidiku rekao je kako je Isus pozvao Crkvu na obraćenje, pozvao je narode da se obrate
na Evanđelje, kao očitovanje novoga života u Kristu. Uključivanje u Crkvu nije širenje
jedne vladajuće skupine, nego je slobodan ulaz u mrežu prijateljstva s Kristom. Riječ
je o daru zajedništva u ljubavi. Širenje Crkve u povijesti nije ništa drugo doli služenje
nazočnosti Božjoj, to je sredstvo istinske humanizacije čovjeka i svijeta. Tko naviješta
Evanđelje postaje glasnik Kristov i njegove istine i spasenja – rekao je nadbiskup. Osvrnuvši
se pak na ekumenski vidik, rekao je kako dokument pojašnjava pogrešno shvaćanje. U
područjima s katoličkom većinom nekatolici uživaju veliku slobodu bogoštovlja i djelovanja.
Često nedostaje prikladan reciprocitet, u smislu što se u područjima s nekatoličkom
većinom svećenička i biskupska skrb za katolike smatra prozelitizmom. Dokument potvrđuje
žurnost i poštovanje vjerske slobode za svaku osobu, također i onu koja želi pristupiti
Katoličkoj crkvi: ako je jedan kršćanin ne katolik u savjesti uvjeren u katoličku
istinu i želi stupiti u puninu zajedništva s Katoličkom crkvom, to treba poštovati
kao djelo Duha Svetoga i kao izraz slobode savjesti i religije. Nije dakle riječ o
prozelitizmu nego o poštovanju dostojanstva osobe i poštovanju njezinih vjerskih odabira.
Silom se ništa ne nameće, riječ je o posve besplatnom prihvaćanju dara – zaključio
je nadbiskup Amato.