U javnome mnijenju se i nadalje raspravlja o Papinoj novoj enciklici koja je izazvala
veliku radoznalost kod vjernika i laika, a u dnevnicima se svakodnevno susreću komentari
novinara, teologa i crkvenih dostojanstvenika. Biskup Giampaolo Crepaldi, tajnik Papinskoga
vijeća „Justitia et pax“ rekao je kako ovo nije izrazito socijalna enciklika, no budući
da je socijalni nauk Crkve sastavnica kršćanske poruke, Benedikt XVI. dokazuje kako
kršćanska nada iznutra obnavlja male i velike nade našega zemaljskoga života, ističe
djelotvornost kršćanske nade koja je poput spasenja zajednička. Tako enciklika osvjetljava
naše djelovanje u svijetu „potičući nas da zdušno sudjelujemo u izgradnji grada“.
Iako se kršćanska nada ne može svesti na jednostavne nade, ona je ipak prava nada
za svijet. Enciklika nas poziva na „proširenje nade“ – istaknuo je biskup. U prvoj
enciklici 'Bog je ljubav' kao u brojnim drugim okolnostima Benedikt XVI. je govorio
o potrebi „širenja razuma“. Budući se razum ne može sam proširiti, potrebne su mu
vjera i nada. S enciklikom „Spašeni u nadi“, Papa obogaćuje i upotpunjuje svoju poduku
o tim stožernim točkama: proširenje razuma zahtijeva proširenu nadu. Napredak čovječanstva
– kaže Papa – mora biti materijalni i moralni, jer samo je u slobodi moguć ljudski
život. Ljudsko društvo bez slobode je pakao, a oko sebe stvara samo očajno uništavanje.
Kako bi društvo bilo slobodno razum mora biti sposoban volji pokazati put. Razum to
ne može učiniti ako se ne nadvisi, odnosno ako ga nada ne oslobodi. Naprotiv, modernost
je često smatrala kako može uspostaviti „ljudsko kraljevstvo“ oslobađajući čovjeka
od uvjetovanosti pomoću znanosti i tehnike ili politikom kadrom ostvariti savršenstvo.
Tako se nadu ograničilo na mogućnosti razuma. Tako se moglo desiti – primjećuje Sveti
Otac – da Marx ništa nije mogao napisati o komunističkome društvu, a Lenjin se morao
uvjeriti kako u učiteljevim spisima nema uputa kako ići naprijed. Razlog namjernoga
prešućivanja je u tome što bi se takvo društvo moglo ostvariti bez ljudske volje i
što u njemu ne bi bila potrebna ljudska sloboda. Čini se da ni ideologiji napretka
povjerenoga isključivo znanosti i tehnologiji ne bi bila potrebna ljudska sloboda.
Sužavanje nade dakle prouzrokuje atrofiju razuma, a to je uvijek pomanjkanje slobode.
Benedikt XVI. poziva na autokritiku, uključujući i moderno kršćanstvo jer se, poneseno
znanstvenim postignućima u postupnom uređivanju svijeta, najvećim dijelom usredotočilo
na pojedinca i njegovo spasenje. To je suzilo obzor njegove nade – istaknuo je biskup
Crepaldi. Govoreći o kršćanskoj nadi, biskup je istaknuo kako Benedikt XVI. često
govori o nadi koja prosvjetljuje naše djelovanje u svijetu. Blažen narod čiji je Bog
Gospodin – govori 144. psalam. Blažen život živi se u narodu, a narod je blažen po
svome Gospodinu. U odnos s Bogom stupa se po Kristu, koji je umro za sve, stoga nema
samotnoga kršćanstva. Iz nade potječe borba za pravdu i odgovornost za druge. Papa
to tumači slikom krčenja šume o čemu govori sveti Bernard iz Clairvauxa. Redovnici
su krčili šumu ali su prije očistili svoje duše, a čišćenje šume od trnja kako bi
se mogla održavati – što je simbol našega djelovanja u društvu – ide zajedno s čišćenjem
vlastitoga srca od oholosti. Nema dakle oprečnosti između Božje nade koja je u nama
i zauzimanja za druge, dapače prava se snaga nalazi u nadi. Sveti Otac to potvrđuje
primjerom vijetnamskoga kardinala Van Thuana. Nada je učinila da kardinal tijekom
dugih godina zatvora nikad nije bio sam. Tijekom trinaestogodišnjega zatvora u stanju
naizgled posvemašnjega očaja – piše Benedikt XVI. – slušanje Boga i mogućnost da mu
govori za njega su bili rastuća snaga nade, koja mu je nakon oslobađanja omogućila
da za ljude u čitavome svijetu postane svjedok nade. Ne moli se protiv drugoga, a
molitva je nutarnje čišćenje koje nas pripravlja za Boga i za druge. Enciklika osvjetljava
čitavi razvojni proces modernoga čovjeka, u njegovoj naprasitoj želji da svijet izgradi
bez Boga. Svijet bez Boga je svijet bez nade: tko ne poznaje Boga, premda ima brojne
nade, zapravo nema nade – piše Benedikt XVI. Nada dakle pojašnjava koji je glavni
problem naše civilizacije. Znanost i tehnika napreduju zahvaljujući stečevini, ali
moralna sloboda kadra voditi znanost i tehniku nema uporište u stečevini nego je svaki
naraštaj i svaka osoba moraju stalno pridobivati. Čak i najbolje strukture funkcioniraju
na temelju slobodnoga moralnog uvjerenja, ali ono nije „samobitno“. Upravo stoga čovjek
„ne može biti otkupljen izvana“ nego mu je potrebna nada – zaključio je biskup Crepaldi.