Potrebna je solidarnost prema beskućnicima kako bi se zaustavila tiha drama njihove
bijede
Potrebna je solidarnost prema beskućnicima kako bi se zaustavila tiha drama njihove
bijede. To je ljudski i crkveni problem koji traži odgovore koji mogu zaustaviti svakodnevnu
i nedovoljno poznatu dramu beskućnika – istaknuo je kardinal Renato Raffaele Martino,
predsjednik Papinskoga vijeća za dušobrižništvo selilaca i putnika, zajedno s nadbiskupom
Agostinom Marchettom, tajnikom vijeća, govoreći 26. studenog na prvome Međunarodnom
susretu za dušobrižništvo beskućnika, koje je u Rimu organizirala ta vatikanska ustanova.
Umiru u tišini koja prati njihov život „nevidljivih“ osoba. Pedeset tisuća beskućnika
svakoga dana umre u bijedi, a ta je činjenica vijest samo za one koji im se posvećuju.
Riječ je o muškarcima i ženama, starijim osobama i djeci, žrtvama ruševnih skloništa
u kojima borave, nezdrave vode i nedostatne higijene zbog koje su podložni bolestima.
Drugim riječima, riječ je o žrtvama nesavršenoga, neravnopravnoga i nepravednoga socijalnog
poretka, u odnosu na koji su oni koji pripadaju drugim područjima društva primijenili
'selektivnu amneziju'. To je stanje nadbiskup Marchetto prikazao na spomenutom skupu
koji je – kako je podsjetio nadbiskup – treći u nizu susreta koje je Papinsko vijeće
za dušobrižništvo selilaca i putnika organiziralo o takozvanome „Pastoralu ulice“.
Iznoseći nadalje brojčane podatke, nadbiskup je napomenuo kako se procjenjuje
da na ulici živi 100 milijuna djece, a više milijuna beskućnika živi samo na bogatome
Zapadu, odnosno više od 3 milijuna u Europi, i tri i pol milijuna u Sjedinjenim Američkim
Državama, od kojih 50% čine djeca. Tome treba dodati kontinente na kojima je siromaštvo
još uvijek vrlo veliki problem. Ovisno o području, te se ljude naziva beskućnicima,
klošarima, skitnicama ili prosjacima, ali njihov se život, iako ga nije moguće postaviti
u samo jednu pojedinačnost, sažima u istome konačnom rezultatu, a to je gubitak dostojanstva
i temeljnoga prava na dom – istaknuo je nadbiskup Marchetto. Međutim, - primijetio
je nadalje – zadovoljavanje temeljnih ljudskih potreba dajući smještaj, hranu, odjeću,
zdravstvenu njegu i slično, samo je početak. U dubini svakoga beskućnika postoji veća
potreba – da budu prihvaćeni i da ih se poštuje – istaknuo je nadbiskup. Taj je cilj
jasan brojnim redovničkim zajednicama i katoličkim organizacijama kao što je, primjerice,
Caritas, koje se brinu za beskućnike i čiji je rad nadbiskup pohvalio. Govoreći
na početku skupa, kardinal Martino je pak podsjetio nazočne na glavne korake crkvenoga
učiteljstva na tom području. Papa Benedikt XVI. – kazao je kardinal - u enciklici
'Deus caritas est' insistira na ljubavi koja se rađa od Krista, odnosno na posvećivanju
koje proizlazi iz te ljubavi: Nije dostatno darovati prolazne stvari, – piše Sveti
Otac – nego trebamo biti prisutni 'na osobnoj razini' u svemu što radimo, prema uzoru
koji nam daje prispodoba o Dobrome Samaritancu. Kršćanska je ljubav najprije jednostavno
odgovor na ono što je, u određenome trenutku, neposredna potreba: gladne treba nahraniti,
gole odjenuti, bolesne liječiti, zatvorenike pohoditi. Ali, u konačnici, kršćanska
ljubav nadilazi čovjekoljublje, jer od nas traži da naučimo vidjeti Kristovim očima
i biti s drugima prema Njegovom viđenju – napominje Sveti Otac.