Uz biblijska čitanja 34. nedjelje kroz godinu, Svetkovina Krista Kralja, razmišlja don Dario Tičić

Smisao svega, na koncu jest kraljevstvo Isusa Krista. Smisao cijele ljudske povijesti jest uloga Kristova u svijetu „po kome je sve stvoreno“. Papa Pio XI., 1925. godine, nekoliko mjeseci nakon enciklike „Quas primas“, ustanovljuje svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja. Bio je na to ponukan upravo bezumnom situacijom dolaska velikih totalitarizama fašizma, nacizma i komunizma. Galopirajućom sekularizacijom, provođenjem u djelo suludih ideja pomahnitalih vođa o navodnom raju na zemlji bez Boga. A naš narod lijepo kaže: „Nema oltarića bez križića!“. Ovaj svijet, u kojem živimo, grca u svakodnevnim problemima, tjeskobama, bolima i patnjama, ali uvijek je na svijetu bilo i još uvijek ima ljubavi, plemenitosti, dobrote, prijateljstva, jednom riječju, svega dobra. Na vrhu te svemirske kalvarije stoji udaren tron na kojem Kralj kraljuje. To je križ! Na križu žrtva; Krist s krunom! Kralj glave opletene trnjem, u grimizu vlastite krvi, znoja i suza, u patnji, potpunoga predanja u Očevu volju. Ali je jači i veći od svih kraljeva na zemlji, jer je upravo time nadmašio sve okrunjene glave svih vremena. Prorok Samuel piše o tome kako izraelska plemena izabiru Davida za kralja. Nije on nametnut poput tiranina, nego uzdignut od vlastita naroda. On, David, zarobljenik je vlastitih slabosti i zaljubljenik u Boga. Štoviše, i Isusa će nazivati njegovim potomkom po tijelu. „Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.“ Tako Pavao o Kristu u Poslanici Kološanima (Kol 1, 20) U križu, po križu došlo je do pomirenja i uspostave kraljevstva. Zato Krist nema sofisticirano naoružanje, niti ubojite vojne postrojbe. Nema blindiranih ministarstava, niti mu je rezidencija okružena izbrijanim čuvarima... On ne strahuje od smrti, ta sam je bio smrti smrt! Ne, njegova je kruna – trnje, njegov tron – križ; njegovi svi oni kojima on nije sektaški vođa, nego Svjetlo rođeno, a ne stvoreno, od Oca, u krutoj stvarnosti ovozemaljskoga bivovanja. Tako on biva smislom svih ljudskih sudbi. Točka, fokus, Božanskoga milosrđa i ljubavi. To je veoma dobro iskusio onaj raskajani zločinac na Golgoti pored Raspetoga. Vidio je stanje vlastite situacije. Na obzoru života ugledao je sjenu smrti, smrti u neopisivoj boli umiranja na križu, tom remek djelu onog animalnog u čovjeku, izraslog iz rimskog genija, po receptu preuzetom od naprednih Egipćana...
Po tom sredstvu, Krist zapravo uzdiže čovjeka koji se predao Bogu u nesebičnoj ljubavi kao osnovnoj snazi i zakonu. Tako je raskajani zločinac, tog istog dana izvršenja osude, postao stanovnik neba, pozvan u kraljevstvo od samoga Kralja neba i zemlje – Isusa Krista. Njega je Otac pomazao uljem radosti za vječnoga svećenika i kralja svemira. Prinijevši se na žrtveniku križa kao neokaljana i pomirna žrtva, dovršio je otajstvo spasenja. Uspostavit će kraljevstvo sveopće i vječno, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde ljubavi i mira (usp. Predslovlje).
Za tim kraljevstvom mnogi su vapili, vape i vapit će. Ipak, već sada, po tim vapajima i nastojanjima, sveopće Kristovo kraljevstvo se ostvaruje, tu je!